Četrdeset godina postoje, a jedna od stanica gdje su između ostalih proslavili svoj jubilej u subotu je bila i zagrebačka Tvornica kulture.
Partibrejkersi su jedan od bendova za koje mogu reći da ih pratim i da ih volim od njihovih samih početaka. Jedan žestoki, bazični i ubitačni rokenrol ritam je nešto što su svirali svih ovih godina, a ta svirka prati fantastične tekstove. Nikakve prevelike filozofije tu nema nego samo čista pozitivna poruka koja se provlači kroz cijeli njihov dosadašnji rad, a upravo ti njihovi tekstovi su i dodatna vrijednost priče ovoga benda. Sva ova sranja koja nam se događaju već dvije godine, a sad i ovaj užas od rata u našoj blizini izazivaju velike frustracije u ljudima i ovo što smo dobili u subou u Tvornici nam je trebalo, strašno nam je trebalo.
Sam početak uz ovacije donio nam je jedno “Dobro veče ljudi, jesmo preživeli?“, a nakon toga odbrojavanje i sve je krenulo. Svi koji su u tom trenutku bili u Tvornici kulture postaju jedna velika hipnotisana gomila koja od prvog do zadnjeg takta ovoga koncerta ne staje s pjevanjem, plesom, užitkom. Rokenrol je u biti relativno jednostavna stvar. Ritam ti pokreće noge, a riječi, ako su pametne, pokreću ti glavu. Ritam i riječi Partibrejkersa su uvijek bili vrhunski tako da i doživljaj ovoga koncerta nije bio ništa ispod toga.
Održati se četrdeset godina na sceni i to na ovakvom vrhunskom nivou je i više nego za pohvalu, a Cane i Anton i dalje očigledno u ovome uživaju. Zoran Kostić i Nebojša Antonijević od početka su u ovome bendu i u biti su oni Partibrejkersi, iako bi puno bolja definicija njih dvojice bila – partimejkersi.
Party kakav su napravili u Tvornici u subotu nije prvi takav, a sigurno nije ni zadnji. Svaki njihov nastup vrhunski je party pogotovo za ljubitelje istinskog rokenrola. Četrdeset godina karijere je zahtijevalo i nekakav koncertni presjek karijere i upravo smo to i dobili, “Best of Paribrejkers 40th anniversary“.
Sve smo čuli što smo morali čuti, bez puno priče. Dva sata ortodoksne rokenrol pržione. Od “Zemljotresa” do “Lobotomije”, od “1000 godina” do “Sirotinjskog carstva”, sve smo njihove uspješnice, što stare što ove novije sinoć čuli.
Svi oduševljeni, znoj i pivo se cijedilo cijelu večer, a za sam kraj je ostavljena moja omiljena “Najbolje se putuje”. I stvarno, puno puta sam to već doživio, a kako sam došao na Partibrejkerse u Tvornicu s dvjesto kilometara udaljenosti, tako se trebalo i vratiti doma. I onda putem po tko zna koji put shvatiš da se stvarno najbolje putuje kada putuješ sam.
Lijepo je u ovo poprilično grozno doba biti u dvorani na fantastičnom koncertu i divno je pjevati u zboru u gomili veselih drugara, a sigurno je to da je koncert bio fantastičan, da smo s Canetom pjevali u zboru i bili u gomili stvarno veselih drugara. Trebalo nam je ovo, o, kako nam je ovo trebalo.
Ovo je bio koncert povodom prvih četrdeset godina ovog benda, a što se mene tiče poželio bih im još puno godina rada i koncerata, jer nakon svakog koncerta Partibrejkersa izađeš van bolji.
Foto: Ivica Drusany
[envira-gallery id=”67702″]