Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu nizom programa obilježava pedeset godina postojanja i u tih pola stoljeća na velikoj pozornici mogli su se vidjeti izvanredni programi, od kazališnih do glazbenih i glazbeno-scenskih pa i filmskih.
I u manjim prostorima ovoga, kako se to običava reći, hrama kulture, mogli su gledatelji uživati u umjetničkim događanjima od kojih su mnogi mogli, bez pretjerivanja i laske, ponijeti epitet svjetskoga. Žanrovski različiti privukli bi različite tipove publike. Programski raznovrsni i ne bježeći niti od eksperimenta već, kako napisah, dugi niz godina privlači različite generacije konzumenata iz regije. Divanhana, sastav iza kojega je više od deset godina rada nije prvi put u Slavonskom Brodu. Nastupio je i u predpandemijsko vrijeme, 2019. godine i obećao da će, s obzirom na topao prijem publike na Brodskom glazbenom ljetu, doći ponovno. I došli su, ovoga puta predstavljajući, između ostaloga, pjesme s posljednjega albuma “Zavrzlama”. Na tom glazbenom radu mjesto su našle tradicionalne pjesme kao što su “Stade se cvijeće rosom kititi” ali i novoskladane sevdalinke od kojih posebno valja istaknuti “Ćilim”. I ona je izvedena na koncertu koji je ponudio kombinaciju tradicije i novoga izričaja nadolazećim generacijama ili onima koje su već došle, pobuditi i produbiti interes za ovaj žanr.
Kao, uostalom, i drugi glazbeni pravci, sevdalinka neće biti zaustavljena u onom nekom starom, šatro boljem vremenu nego će rasti i razvijati se u skladu… pa, upravo s vremenom i potrebom umjetnika da pokažu trenutak ovaj i sadašnji. Za budućnost. Na tom tragu i mlađahni (po duhu ali i godinama) sevdadžije iz Sarajeva na najbolji način nose taj sevdah i pronose ga i osvježavaju kao što je uvijek svježa voda sa šadrvana. Izvanredna svirka i vokal Šejlin drži pozornost slušateljsku i gledateljsku, puna dva sata. Bez puno priče, jer pričamo i divanimo pjesmom, glazbom i stihovima. Mogao bih nabrajati i secirati ovaj nastup spominjući, naravno, anđeoski glas pjevačice, virtuoznost instrumentalista; klavijature, violinu, kontrabas, harmoniku, gitaru ili udaraljke. Mogao bih govoriti o preciznosti i estamu, o ad libitum dijelovima, o dinamici i glasnoći. Ali neću. Jer, već od početka prepustili smo se ukupnosti onoga što smo slušali. Ističem slušali jer, bez obzira i na fizičku pojavnost i ljepotu te scensku privlačnost ovih mladih ljudi, ova se muzika sluša zatvorenih očiju. Neću vam nabrajati niti moje osobne favorite koje sam u ruhu i duhu različitome čuo u ova dva sata. Naprosto je valjalo uživati. I publika je pjevala. Sotto voce, pretežno. Jer nismo željeli propustiti ono što je izlazilo iz duše i tijela leada. Jazz i klasični elementi diskretno su i s mjerom uklopljeni u, pretežno, sevdah repertoar, a svoj dio našle su i note koje su karakteristične ili vezane za slavonske prostore i opet tradiciju.
Divanhana je pojam, značenje kojega možete naći na internetu. Ime je to i ovoga benda. No, još je važnije da, osim glazbenog, ono poprima ili je poprimilo i filozofijsku, metaforičku i metafizičku dimenziju. Moramo li to svesti na jednu riječ bila bi to ona koju izgovaramo ali i pjevamo i osjećamo – sevdah. Ili još bolje i kraće – divan. Divanili smo na najljepši mogući način o ljubavi i ljudskosti. Lijepi li su muzički divani. Odlična je Divanhana.