RECENZIJA: Paolo Sorrentino: “Božja ruka” – kad narastem bit ću velik…redatelj
8. ožujka 2022.
Željko Mirković Miki (176 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Paolo Sorrentino: “Božja ruka” – kad narastem bit ću velik…redatelj

Izvrstan film talijanskoga redatelja koji nas je već oduševio “Velikom ljepotom” i serijom “Mladi papa” prikazuje se na Netflixu i ozbiljan je kandidat, ne samo za Oscara nego i da nađe, ako već nije, trajno mjesto u našim srcima.

“Što ćeš biti kad odrasteš?”, pita u jednom trenutku glavnoga lika Fabietta jedna od osebujnih, rekli bi mladi, likuša iz filma. On, bez puno razmišljanja odgovara: “Redatelj”. Mnoge smo, pa i same sebe slušali kako odgovaraju (odgovaramo) na ovo jednostavno pitanje na koje nije lako dati jednostavan odgovor. Netko misli da zna, netko to mijenja (odgovor) s godinama, mnogi vremenom napuste svoje snove… Netko misli da je dobro biti npr. državni tajnik, neki pak postanu nitko i ništa praveći se da su netko i nešto. Rijetki, poput Sorrentina, osjećaju da sve ono što im se događa mogu pretočiti u nešto lijepo (Velika ljepota) i nastaviti u toj formi ili nekoj drugoj, književnoj, televizijskoj, obradovati one koji razumiju i osjećaju umjetnika. Put nije lagan niti jednostavan. I ne ovisi samo o onome što se ljudima ružnoga ili lijepoga događa u životu. Već ovisi, u prvom redu, o talentu da to uokviri i predstavi publici koja će to prepoznati kao „svoje“.

Tragika autobiografskih momenata iz Napulja osamdesetih godina kao i krasnost i glasnost Paolova odrastanja i mladosti isprepliću se u priči o ljudima i bogovima. Pisano malim slovom jer Maradonu, za razliku od Napolitanaca ne smatram Bogom, već iznimnim nogometašem koji ima više ne-fer crta nego onih iznimnih koji bi ga i u očima nas nenogometnih fanatika koji smo svoje mladosti proćerdali na nekim drugim geografskih širinama, oduševili na taj način. Iako, djelomice razumijem sreću koju je Napulju i njegovim stanovnicima donosio Diego donijevši im naslov nogoloptačkoga prvaka Italije. Nego, vratimo se filmu i mladome Fabiettu kojega je odlično utjelovio Filippo Scotti. Njegov život tipičan je život tinejdžera kojega okupiraju teme koje zaokupljaju pažnju i maštu svakoga u tim godinama. Sve je u putenosti, otimanju; u nekoliko riječi životu kakav čovjek (kasnije) iz ovih ili onih razloga ne može živjeti. Zbog konvencija, odgovornosti i sličnih stvari. No, neki imaju sreće, talenta i pameti da tu mladalačku strast pretoče u ono čime će se baviti u životu. Što će im biti poziv. Ponavljam, bez obzira na neke tužne momente. U Paolovu (Fabiettovu) slučaju to su stradavanje, odnosno smrt majke i oca. No, ljepota i životna snaga koju nosi u sebi, ljubav prema onome što ga čeka na putu prema ostvarenju svojih snova „ tjera“ ga da ide dalje. Ljubav brata, osebujci koje susreće te oni koji ga nadahnjuju u konkretnom odabiru zanimanja/zvanja pomoći će mu da donese tu odluku koja nije ni malo laka. Morat će ili trebati napustiti Napulj i fizički da bi mu se vratio metaforički i doslovno ovim predivnim radom. I drugim svojim filmsko-televizijsko-esejističkim biserima u kojima uživamo već godinama.

Nepravedno je isticati bilo koga od glumaca jer svi su sjajni, ali ću, ipak, osim Scottija spomenuti i maestralnog Tonija Servilla koji me oduševio u “Velikoj ljepoti”. Spominjanje velikana poput Fellinija ili Zeffirellija te izvanredni dijaloški momenti s također redateljem Antonijem Capuanom, uz neke, pa rekao bih felinijevske scene (a opet tako sorentinijevske), fotografija i glazba lijepo su se uklopili u priču koja je ispričana alenovskom, a u isto vrijeme sorentinijevskom lakoćom. Gledajte filmove ovoga Talijana, čitajte npr. Ammanitija koji me, pak, oduševio gotovo u isto vrijeme kad je nastala “La Grande Bellezza”, vratite se već spomenutom Felliniju ili otkrijte ponovno Moraviju – sve to i puno više kazuje nam (mi) Paolo Sorrentino. Preporučio bih i kratak dokumentarni intervju s redateljem koji pokazuje mjesta „srca njegovoga“ i trenutke koje je nosio u sebi u mladosti, a koji su bili filigranska dopuna glavnoj priči odnosno fabuli. I ovim filmskim radom Sorrentino je pokazao da nije lagao, prije svega sebe kad je odgovarao na pitanje što će biti kad odraste. On je odrastao i postao u svakom smislu velik.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5