IZVJEŠĆE: INmusic festival 2022 – Propovjednik, Dry Cleaning, Freaktion i jedna stara prijateljica obilježile drugi dan
Nakon odličnog otvaranja i prvog dana jubilarnog petnaestog izdanja INmusic festivala rokanje na livadama zagrebačkog jezera Jarun se nastavlja.
Fantastični nastupi koje smo gledali prvu večer festivala iza nas su i pred nama su isto tako izazovni nastupi odličnog ovogodišnjeg line upa. Kako sam uspio stići na sam početak drugog dana tako sam odmah na Main stageu uhvatio Neon Iglu, a nakon njih na World stageu Malady Lane. Nisam ni jedne ni druge imao prilike vidjeti do sad, ovi prvi su me se malo više dojmili, ali tek Međimurci, Daliborovo granje, su mi nešto više privukli pažnju. Na Neon Wife, projekt Irene Žilić sam također uspio baciti oko, a nakon njih su na Main stage izašli stari znanci INmusic festivala, Amadou & Mariam. S njih sam vrlo brzo odšetao do šatora Hidden stagea na vjerojatno najveće iznenađenje dana, a možda i cijelog festivala.
Pulski “klinci“ Freaktion, bend koji je na festivalu zasvirao preko projekta Superval, jednostavno su razvalili šator. Ova četvorka srednjoškolaca djeluje na bini kao bend koji godinama svira, a ono što sviraju neće sigurno nikoga ostaviti ravnodušnog. Definitivno budućnost domaćeg rokenrola i svakako jedva čekamo i njihove prve diskografske korake koji su navodno već pri kraju. Nakon njih ponovo World livada i Šumski koje nisam gledao već dugo i koji su mi nakon dugo vremena opet bili dobri, a onda se ipak, usprkos svim najavama pojavila stara prijateljica. Kiša je pala, doduše ne baš onako kako nas je znala počastiti na nekim ranijim izdanjima festivala, ali ipak se ukazala. Ponovo je vrijedila stara izreka, jebeš INmusic bez kiše.
Smirilo se to brzo, Tús Nua su vrlo žestoko radile dobar gig u šatoru Hidden stagea, a onda sam se zaputio opet na Main da pogledam i White Lies. Na samim njihovim počecima imao sam jednu stvar koju sam volio, ali ne mogu se kasnije oteti dojmu da su oni jedan generički bend, sastavljen upravo od onakvih dijelova kakve zagrebačka publika poprilično voli. Malo Editorsa, malo Interpola, malo disco ritma i eto White Liesa. I nisu me nešto posebno dirnuli, kao da sam to već puno puta čuo, iako čak i zadnji album nije loš. Rebel Star je počeo svoju ravničarsku amerikanu u šatoru, a ubrzo nakon njih sam uletio i u mnogobrojnu publiku na World stageu koji su gledali Porto Morto.
Ali svi putevi nakon toga vodili su prema Main stageu i traženju što boljeg mjesta, jer slijedila je misa. Propovjednik je već nekoliko puta nastupio na istom ovome mjestu, na istom ovome stageu, i svaki put je ispred sebe imao ogromnu masu vjernika. Naravno da je tako bilo i ovoga puta. Nick Cave & The Bad Seeds održali su nam ponovo jednu propovijed o ljubavi i životu, a vjerojatno dvadesetak, ili koliko već tisuća ljudi koji su prisustvovali, tu istu propovijed slušali su na trenutke u najvećoj tišini, a na trenutke uz glasno vrištanje. Osim Nicka ovaj puta na bini je bio deveteročalni bend (ako sam dobro brojao) i ničega nije nedostajalo. Osim samog Propovjednika show je vodio na trenutke sumanuti Warren Ellis koji je “jebo kevu“ svakom instrumentu kojega se dohvatio, a osim instrumenata u pripremi je imao i amper, za zlu ne trebalo. Bend više nego fantastičan, prateći vokali ubijaju, a glavnokomandujući u vrhunskoj formi. Unatoč svim tragedijama koje su mu se dešavale u životu, a pogotovo u zadnje vrijeme, nije izgubio vjeru u ljubav kako kaže, a ni vjeru u život.
Od uvodne “Get Ready for Love”, pa do “Rings of Saturn” koju je izveo na kraju bisa, vodio nas je putevima svoje glazbene karijere nešto više od dva sata. Bezbroj puta su mijenjali ritmove, od sumanutih verzija “From Her to Eternity”, “Tupelo” i “Red Right Hand”, do divnih laganih klavirskih smirivanja i singalonga s recimo “The Ship Song” ili nezaobilazne i stvarno u tom trenutku potresne “Into My Arms”. Držao je Nick Cave svoju sljedbu sinoć na svojoj strani i u dva sata im priredio opet nešto što će dugo pamtiti.
Iako je bilo dosta kasno kad je misa završila nije to naravno bilo sve. Oni koji su znali, oni koji su ih čekali, zaputili se ponovo put šatora Hidden stagea i imali su što i vidjeti, a i čuti. Uvijek je taj Hidden stage donosio prikrivene bisere ovoga festivala, prije nekoliko godina bili su to recimo Fontaines D.C., a ove godine svakako su to Dry Cleaning. Ova fantastična britanska post punk četvorka jednostavno je sinoć razvalila prepuni šator. Divna pjevačica Florence Shaw u velikoj bijeloj haljini i štiklicama u okruženju trojice, po izgledu kao delikvenata, a glazbeno gledano, zvijeri, jednostavno su svojim repetitivnim ritmovima i teškom distorzijom otpuhali sve oko sebe i opravdali sva očekivanja onih koji su mislili da će gledati jednu od skrivenih tajni line upa ovogodišnjeg izdanja INmusic festivala. Apsolutno fantastičan nastup i nadamo se da ćemo ih imati prilike vidjeti još koji puta kod nas na nekom samostalnom nastupu.
I to je bilo otprilike sve za drugi dan festivala. Noge se još solidno drže, vidjet ćemo kako će sve to ići dalje. Drugi dan opet i više nego dobar. Svjetski dan glazbe opravdao je svoje ime.
Foto: Eric Pamies (Primavera Sound) (arhiva)
