IZVJEŠĆE: Opera Aida u Royal Opera House u Londonu – rat i mir
Veličanstveno djelo Giuseppea Verdija izvedeno je u Covent Gardenu, a putem Cinestara u ovoj raskošnoj produkciji mogli su uživati i gledatelji u brojnim dvoranama u svijetu.
Sjajna opera u četiri čina velikoga talijanskog majstora prema libretu Antonija Ghislanzonija praizvedena je u Kairu prije 150 godina (1871.), a publici u londonskom hramu kulture predstavljena je osuvremenjena verzija koju je režirao Robert Carsen. Priča koja je smještena u vrijeme sukoba između Egipta i Etiopije ispričana je na jedini mogući način na koji se ovakve stvari i trebaju kazivati. Kroz borbu ljudskoga bića koje ljubav vodi prema neslućenim emotivnim i fizičkim visinama i dubinama ali i u propast jer je ovakva bitka, rekli bismo, unaprijed izgubljena. Biće koje želi i žudi, ranjivije je od kolektiva i okolnosti koje mu najčešće ne idu u prilog.
Princeza Aida i vojnik, časnik Radames rastrgani su situacijom u kojoj su se našli. S jedne strane – domovina, nacija, s druge, pak, najuzvišeniji osjećaj koji te obuzme u životu. Je li Radames heroj i zločinac ili je samo čovjek koji je, svjestan jakosti emocija koje gaji prema ženi koja je pripadnica drugoga (neprijateljskoga) naroda? Život piše romane i ovakve tragične priče jer, kad se tu uplete i „netko treći“ (u ovom slučaju Amneris) sa svojim nagnućem prema momku, a posebno kad već spomenuti momak te osjećaje ne uzvraća, sve vodi ka najnižim (ne)ljudskim strastima. Ljubomori i osveti. A nakon što se neke odluke donesu za kajanje je kasno. Tragika je i u priči i u glazbi i u fantastičnim likovima koje igraju fantastični umjetnici. Aida je Elena Stikhina, Radames Franco Meli, Amneris je Agnieska Rehlis, da nabrojimo samo najvažnije. Izvrsnim orkestrom dirigirao je Antonio Pappano, a ansambl je i u plesačkom i pjevačkom smislu obavio lavovski posao. Dueti i trija, a pogotovo solo dijelovi ove zahtjevne partiture izvedeni su savršeno no u sjećanju najviše ostaju pianissimo komadići. Jer to i jest operni biser koji se kreće od tihog ka tihom. Ka smiraju. Prema vječnosti. Dugo u ušima i srcu publike odzvanjaju posljednje riječi: pace, pace… (mir, mir). Ljubavnici, oni koji se vole, vječno će biti zajedno. U smrti. Koja je vječna. Tragično. Bolno. Uzvišeno. Nedokučivo onima koji ispred čovjeka stavljaju kolektiv i zablude i lažnu sigurnost koje nosi toplina gomile i vatra na kojoj se griju najniže strasti ograničenih. Paradoks u kojoj je grobnica u kojoj se gase ovozemaljski životi glavnih likova bolja od života makar kakvoga (ali bez ljubavi) i nije paradoks. Već ideal kojemu (barem) umjetnost teži.
Još jedan vrhunski program ili specijal kojim nas časti Kino s pet zvjezdica i brojnost publike diljem svijeta dokaz su da i zahtjevniji vid umjetničkoga izražavanja ima svoje mjesto u filmskoj produkciji i industriji koju, najčešće, povezujemo sa zabavom i opuštanjem. Ovakvi programi nužni su za edukaciju i odgoj onih koji žele vidjeti klasičan repertoar a nemaju mogućnosti to učiniti u svjetskim centrima kao što su npr. London ili NewYork uživo. Još jedan pun pogodak Cinestara a ako je suditi po kvantitativnom rastu broja baletnih i opernih (i drugih) glazbeno-scenskih događanja ove sezone, primjetljiva je raznolikost koju publika pozdravlja, uostalom kao i Aidu, dugotrajnim pljeskom i s oduševljenjem.
Foto: Promo
