Uprizorenje popularnoga romana Laure Esquivel oduševilo je struku i publiku u Covent Gardenu ali i u kino dvoranama diljem svijeta.
„Ako neki snažan osjećaj odjednom upali sve šibice koje nosimo u sebi nastaje tako snažan sjaj da rasvijetli mnogo dalje nego što nam pogled obično seže…“ Tako piše pred kraj romana “Kao voda za čokoladu” meksička književnica Laura Esquviel. Ovaj bestseller nadahnuo je mnoge, od čitatelja do filmaša, a sada i baletne majstore i majstorice da se upuste ukoštac s bezvremenskom pričom ili, kako kaže prevoditeljica romana na hrvatski Mirjana Polić Bobić “gastronomsko-ljubavnom tragikomedijom, gdje jela sasvim legitimno preuzimaju ulogu pokretača duhova i stanja i otvaraju nešto što bismo mogli nazvati perspektivom želuca, a iz nje je sve…, moguće gledati uz blago ironičan osmijeh.“. Zahtjevno je i to što se radnja romana odvija nekoliko desetljeća, što je, osim nekoliko glavnih likova, tu i meksička revolucija ali i to što se, po dobrom starom običaju, stvarnost miješa s magijom i onostranim. Živi sreću mrtve; ljubav i smrt plešu kao i u nekim drugim latinoameričkim uspješnicama.
Sjetimo se npr. “Ljubavi u doba kolere”. Težak zadatak za scenariste Christophera Wheeldona, ujedno i koreografa, i Jobyja Talbota, ujedno i skladatelja. Balet u tri čina pripreman je tri godine i rezultat je izvanredan. Velik doprinos ovom djelu dala je i dirigentica ali i glazbena konzultatntica, inače Meksikanka, Alondra de la Parra, izdanak umjetničke obitelji (njena baka bila je spisateljica čiji je rad poznat i Lauri Esquivel). Trebalo je glazbom i plesom, ritmom podcrtati i dati uvid u tradiciju ali ne pretjerati u tome. Nisu korištene već gotove pjesme već je Joby Talbot „raspisao“ originalni score u kojem se, uz ponovno savršen orkestar, ističu gitara (Tomas Barreiro), koncertmajstor kojega smo imali već priliku upoznati u ranijim Cinestar specijalima iz ROH, Vasko Vasillev, a posebno dojmljiv je bio nastup mezzosopranistice Sian Griffiths. Dodajmo tome i odlične dionice odsvirane na okarini, flauti i, naravno, harfi. A baletne točke? Briljantno. Svaki pas de deux, da ne govorimo o solo točkama.
Ljubav koju je opisala Esquivel pršti strašću i nježnim ali snažnim osjećajima i traje, traje… desetljećima. Ljubav između Tite i Pedra ali i druge „opasne“ i manje opasne ali opasno jake veze. Snažan erotsko- gastronomski naboj koji se otima normama kvazitradicionalističkim. Nije to bilo lako prikazati. Autori su se odlučili za filmični pristup koji nije odvukao pažnju od umjetnosti i umijeća. Marcelino Sambe (Pedro) oduševio je i u nekim ranijim predtsvama ali Francesca Hayward (Tita) je naprosto savršena. Povjerenje koje ima u svoga partnera uvelike je pomoglo u delikatnim prizorima. Inače bi oni (prizori) prešli u banalno. Svidjeli su se i nastupi Laure Morere (Mama Elena) i Christine Arestis (Nacha). Cijeli ansambl bio je odličan, a impresivna je kostimografija i scenografija. Spektakularan je kraj trećega čina i izgaranje u vatri (ljubavi) koje je publiku ostavilo bez daha i rezutiralo dugotrajnim pljeskom i odobravanjem. Sljedeći specijal u nizu odličnih programa u Cinestaru je Rossinijeva opera “Seviljski brijač” koja je na repertoaru 15. veljače.