Velika uloga podcijenjenoga glumca donijela mu je nominaciju za Akademijin kipić ali pohvale idu i ostatku ekipe filma koji igra u domaćim kinima.
Jeftina opservacija bi bila – s Brendanom Fraserom ovaj film dobio je na težini. No, i u doslovnom i u prenesenom značenju tih riječi, to je činjenica. Navikli smo da bilo kakav hendikep, mentalni ili fizički (ili oba) donose prednost glumcu. Jer, najteže je glumiti „obične“, prosječne ljude i pred gledatelje i kritičare i njihova stopala „baciti“ probleme koje bismo nazvali uobičajenim, svakodnevnim. Spoj hendikepa i običnosti često je znao rezultirati pretjeranošću, karikaturalnošću i karikiranjem. U slučaju “Kit”a to se nije dogodilo. Iako se prostetika maske koju nosi Fraser opasno približava grotesknome, u prvom su planu problemi koji nisu izravno vezani za pretilost. Zadnjih godina često slušamo ili čitamo o utješnom prejedanju i taj dio je dobro prikazan. U prvom je planu ipak odnos prema obitelji, u prvom redu kćeri, žal za bivšom ljubavi zbog kojega je napustio tu istu obitelj ali i prema „poslu“.
Glavni lik je Charlie, profesor koji za život zarađuje online tečajevima u kojima pokušava potaknuti polaznike da, u najmanju ruku, razmišljaju svojom glavom. Istovremeno pokušava popraviti odnos s kćeri koju je napustio kad joj je bilo osam godina, a sad se (ona) bori s demonima odrastanja i godina kad joj je, i da su stvari „normalne“, teško. Situaciju upotpunjuje njegovateljica koja ga obilazi, a ona je ujedno i sestra njegova tragično preminulog ljubavnika. Propitivanje odnosa prema bližnjemu, prema vjeri (i Bogu), prema životu, temeljne su teme ovoga filma koji je nastao prema kazališnom komadu i scenariju Samuela D. Huntera, rođenom u Moskvi (američkom gradu u državi Idaho).
Primjetan je background pisca ali i to da je djelo nastalo prema teatarskom predlošku. To ne umanjuje njegovu vrijednost. Komorna drama u kojoj se pojavljuje malen broj likova može biti i te kako dinamična. Dinamičnija od nekakvog spektakla s bezbroj specijalnih efekata. Jer, kaže književnik, pravi rat su rovovi u nama.
Likovi koji, uz već spomenute Frasera i Hong Chau (izvrsna u ulozi njegovateljice Liz) nose film su: Samantha Morton u ulozi bivše žene Mary, a posebno valja istaknuti mlade, Sadie Sink kao Charlijeve kćeri i Tya Simpkinsa kao Thomasa. Rijetko je koji film progovorio ovako dobro i „lijepo“ o bolnim danima i noćima. O gubitcima i svakodnevnoj borbi s demonima prošlosti i o (ne)izvjesnoj budućnosti. Jer, na kraju ćemo svi zakoračiti tamo kamo idemo. Netko se tamo žuri, a netko još više ubrzava taj proces svojim prepuštanjem. Depresija, pogotovo klinička, bolest je i dijagnoza današnjega pojedinca i društva u cjelini.
Redatelj Darren Aronofsky oduševio je izvanrednim filmom “Requiem for A Dream”, a kasnije je njegov opus postajao neujednačen. S jedne strane “Black Swan”, a s druge “Noah”. I puno (neki bi rekli malo) između. Ovim radom ponovno pokazuje zašto smo ga voljeli, a još jednom valja naglasiti i „izvlačenje“ iz glumaca onog najboljeg. Sjetimo se samo trojca iz “Requiema”, Burstyn, Leto Connelly. Jednog od najboljih filmskih „veznih“ redova koje sam vidio unatrag nekoliko desetljeća.