Ništa ljepše kad se na vinilu pojavi dobar album, rađen s puno ljubavi i povezanosti, kao što je u slučaju Miriiam i njenog novog album “Call Me Up”.
Suradnja s već iskusnim glazbenicima Tonijem Tkalecom i Edvinom Đerahovićem urodila je jednim sjajnim proizvodom. Tu su još svirali Daniel Kadijević (bubnjevi na svim pjesmama), trombon je na prvom singlu “Knot” odsvirao Antun Aleksa (Porto morto, Jeboton), Davor Rodik na jednoj je pjesmi odsvirao pedal steel gitaru, prateći vokali su Tara Jelovac (Jeboton) i Hana Blažević, klavir/harmonika Fran Šokić (Soulfingers), a još spomenimo i Juricu Hotka (Pavel).
Mudri Brk/Basic & Rough su relativno novi igrači u izdavaštvu, ali su već napravili nekoliko sjajnih izdanja, a sada i ovo. Baršunasti, zadimljeni i opušten glas Miriiam nas vodi kroz svoje autorske ideje i stvaranje s takvom lakoćom da jednostavno lepršate u prostoru ispunjenim njenim zvukom. Svrstana preširoko u indie rock, na albumu se osjećaju podosta zvuci country glazbe američkog juga, no on je tek light motiv. Ima toga još, na trenutke podsjeća na sjajnu kanadsku kantautoricu Feist ili pak britanku Lily Allen.
Ono što daje dodatnu ljepotu ovom albumu je njeno putovanje kroz akorde preko kojih njen vokal tako jednostavno pluta. Pitam se što prije nastaje, tekst ili glazba, ili ona to sve odsanja zajedno. Kako sama veli, trebalo je sampouzdanja da se izađe s materijalom pred publiku, što vjerujem po svom iskustvu, da nije jednostavna stvar. Naravno, zapitam se zašto jer kada imaš tako jako čvrste pjesme kao Miriiam, alibi za tremu ne bi trebao postojati. Njena glazba je za male prostore, intimne atmosfere, Arenu neće (barem ne još) ispuniti. Ima lli kruha od ovoga, vjerojatno ne, no potrebno je nahraniti dušu i čuti priznanje slušatelja da to što radi ima neku težinu i vrijednost.
Produkcija na albumu je topla i vrlo profesionalna. Možda jedina zamjerka je to što pjeva na engleskom, ali nekim autorima se lakše tako izraziti. Hrvatski jezik je zahtjevan i vrlo lako može upasti u zamku trivijalnog i nedorečivog. Vjerujem da Miriiam ima i tu koji adut. Nije jednom da sam čuo kako izvođači i umjetnici s našeg područja koji se izražavaju na engleskom, baš u inozemstvu pomalo razočaraju publiku jer očekuju da će čuti jedan novi, drugačiji, njima nerazumljivi jezik. Kod kuće, iako smo narod koji se može pohvaliti velikim poznavanjem stranih jezika (za razliku od Amerikanaca, Britanaca, Španjolaca i Francuza), garancija za veći uspjeh i širi spektar publike donosi materinji jezik. No to nikako ne umanjuje vrijednost ove ploče.
Na unutarnjem dodatku uz tekstove pjesama stoji prijedlog ako vam se ploča sviđa, da ju posudite prijatelju, ali da vam ju vrati. Da su u pitanju osamdesete, ploča se ne bi vratila svome vlasniku. Barem ne ova.
Da sumiram. Nismo baš bogata zemlja, niti imamo takvu glazbenu produkciju i prostora za prezentiranje svoga materijala, pa je svaki pomak u tom smjeru i više nego dobrodošao. Zato zahvaljujem cijeloj ekipi, posebno Miriiam na hrabrosti i vjeri da to što rade, odlično rade.