Sama pomisao da se objavljuje album nekog “antičkog” rock benda uranja me u priču vječne potrebe da se krčmi ono što je bilo nekada (naj)bolje. “Veliki” povratci slavnih bendova, uglavnom su bili neuspješni. Pišem iz perspektive svjedoka vremena, a kako će o djelu suditi generacije koje su se debelo kasno rodile nakon originalnih uradaka, ne mogu dokučiti.
Današnje vrijeme lagano može pregaziti nas stare (iako ne i prestare), pošto se u moderno vrijeme više priča o produkciji no o samoj glazbi. Vjerojatno sam previše subjektivan pa moja uvodna priča ne drži vodu. A u slučaju ovoga izdanja, baš produkcija je ta koja izvlači cijelu priču. Kad se vratimo u vrijeme prvih albuma Divljih jagoda, tamo negdje krajem sedamdesetih, tehnologija snimanja live albuma je bila tek u povojima. Mogu si zamisliti tehničare u plavim kutama s par olovaka i pincetom u malom džepu pokraj srca, ali tu srca nije bilo.
Ovo djelo već na samom početku obećava. Iako s dosta različitih pristupa originalnim izvedbama, Jagode, na čelu sa Zeletom jure kao vlak bez kontrole. Žestoko i bez kompromisa. Ovo je snažan i brutalan uvod koji traje barem pola sata, konkretno u vinilnom izdanju, cijela prva i polovina druge strane. Da su bar zvučali tako prije 30 godina.
Zele, vrhunski virtuoz na gitari, drži sve pod kontrolom, ima sjajnog pjevača, a tako i prateći bend s kojima buka postaje sjajna demonstracija neuništivosti klasičnog rocka. Upravo taj brzi vlak koji ruši sve pred sobom, dolazi do prvog ispita, prvog crvenog svjetla. Naime, kad je taj rock monstrum usporio na frekvenciju njihovih najpoznatijih balada, ne da je usporio, već je krenuo u suprotnom smjeru. Osobno, imao sam paranoju što se na svakom partiju (ili tulumu, žurci, kako volite), sviralo “Krivo je more” ili “Jedina moja”, ali to je ništa prema ovim live verzijama. Iako sam na neki način mrzio te stvari, sada, nakon svih tih godina, one su postale snažni stupovi domaće rock povijesti. No ove nove verzije su, najmanje rečeno, pretenciozne. Pretjerano prepjevavanje pjesama koje svoj život mogu zahvaliti upravo svojom jednostavnošću rađene prije toliko godina. U najmanju ruku, pretjerani pokušaj da se nešto što je bilo dobro, napravi još bolje. Stoga, preslušavajući ove live verzije balada, počinjem voljeti originale.
Je li bilo potrebno ovo izdanje, reći će vrijeme. Moj osobni stav – DA!!! Je li antologijska ploča – NIJE!!! Ovo je tek jedan odličan primjer kako nije bitno koliko je čovjek biološki star, već koliko se osjeća u duši. Zele ne popušta uzde, nije ga briga što govorili ljudi, pa se neću ni usuditi njegovo djelo popljuvati. Možda nije najrevelantniji glazbenik na ovim prostorima, ali je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Možda je i njega pregazilo vrijeme, ali što bi taj gitaristički virtuoz mogao drugo raditi osim prebirati po žicama. Možete li ga zamisliti u nekoj drugoj ulozi. Kao na primjer, veterinarskog tehničara.
Album je tek jedan zapis trenutka i ne čini mi se više od samopromocije. No, ima još mnogo općina koji će ih rado primiti u svoje naručje. Ipak su Divlje jagode legende. Kad Zele napusti ovaj planet, možda postane mit. Do tada ćemo se načekati, jer ne da je ostario, izgleda sve mlađi, sve opasniji i sve bezobrazniji.