RECENZIJA: Mile Kekin: “Nježno đonom” – vrlo dobar album koji nakon više slušanja postaje još bolji
20. rujna 2023.
Zvonko Slišurić (86 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Mile Kekin: “Nježno đonom” – vrlo dobar album koji nakon više slušanja postaje još bolji

Covid 19. Misterija paranoje. Mnoge stvari je zakočio. Ali nije i Mile Kekina. Možda mu je dobrodošla ta pauza kako bi resetirao svoju priču.

Za novi album “Nježno đonom” mnogi bi mogli reći da se ne razlikuje od Hladog piva, no to može samo biti uvreda novim ljudima u pratećem bandu. Istina je da su Kekinove vokalne sposobnosti ograničene, ali vješto kompenzira sjajnim, ujedno duhovitim, gotovo minijaturnim tekstovima s elementima sadašnje stvarnosti.  Živim s Hladnim pivom od njihovih početaka (i njihova rana, ako ne i prva nastupa u legendarnoj trešnjevačkoj “Concordiji” davne 1989.) i to nije uvijek lako. Jesu li genijalan bend ili punk sprdačina, nisam kompetentan. Bio sam punker tek tri mjeseca davne 1979. A to se ne računa.

No, ovaj album ima “ono nešto” magično što me vraća u korjene alternative. Jednostavno, bez ikakve filozofske primisli, a opet, igrom rima sposoban je s malo riječi reći mnogo. To je rijedak talent. Možda naivno mislim, ali tako mi se čini da Mile Kekin piše kao da je svijet satavljen od tek nekoliko osnovnih boja. No, začudo, upravo se takvi tekstovi lijepe za “narod” koji će možda, kada dođe za to vrijeme i kada se poklope karte, slušati čak i narodnjake. Tu prvo pomišljam na Brkove, no oni nisu tema ove recenzije, te za njih vjerojatno nikada neću trošiti energiju u bilo kojem smjeru. Mile je za njih Mozart.

Mile Kekin možda nesvjesno stvara bedem između “ovog i onog”, “ovih i onih”, ali rezultati ponekad ispadaju suprotni. Njegove namjere su poštene, ali rezultati gotovo mogu biti zastrašujući. Slušaju li ga zaista iskreni ljubitelji žestokog indie rocka (jer ovo punk više nije)? Osjećam se kao Mister Spock kojem vulkanska logika govori jedno, a ljudsko srce nešto drugo. Mile Kekin je mađioničar, nespretni hodač po žici, gura glavu u ralje lava, širi ruke nakon ispuštenog vatrenog mlaza iz svojih usta… Ništa posebno, reći ćete, ali zabava je zagarantirana.

Ovo je cirkus za inteligentne. Mile kao da sugerira “ostanite vječno dijete”. A to je upravo on, dijete zarobljeno u tijelu odraslog, sada i brkatog čovjeka. Koliko god bio svijet crn, on pronalazi svjetlo. Upravo zbog toga se mora cijeniti njegov rad.

Koju bih stvar mogao izdvojiti s ovoga poprilično ujednačenog materijala? To bi bile “Gdje sam bio do sad” i “Mala”. Sjajni nostalgični tekstovi, a poput ostalih rima, lako se nađete u njima. No, koliko god bilo neprijatelja njegova rada, ovo je jedan vrlo dobar album, što ga više slušate, to se manje zamjerki može naći. Iako je već dugo na sceni, osjećaj je da je tek sad na svome vrhuncu. Još će se za njega čuti. A što bi radio drugo, kad je očito da sanja svoj život, a on sanja njega.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5