Sejo iz Zabranjenog pušenja o novom albumu, Pišonji i Žugi, ratu i posebnoj vezi sa Slavonskim Brodom
17. studenoga 2018.
Music Box (4824 Članci)
Podijeli

Sejo iz Zabranjenog pušenja o novom albumu, Pišonji i Žugi, ratu i posebnoj vezi sa Slavonskim Brodom

Zabranjeno pušenje imaju 11. studijski album koji je još jedan plod njihove dugogodišnje karijere, a zbog kojih su postali jedna od najcjenjenijih grupa koja potječe iz sarajevske rock škole.

Frontmen Sejo Sexon, sada sa zagrebačkom adresom, kaže kako je ovaj album pod nazivom “Šok i nevjerica” timski album, a u intervjuu za Music Box prisjetio se Pišonje i Žuge i njihovih anegdota, dotaknuo tema poput rata, iseljavanja, ali i govorio o posebnoj povezanosti Sarajeva i Slavonskog Broda odakle dolaze dva člana benda te se dotaknuo publike na motorističkim okupljanjima gdje često tijekom ljetnih mjeseci možemo vidjeti upravo Zabranjeno pušenje. Kako je došlo do toga da Pušenje postane bend za motorijade i koji je zadnji vic čuo, pročitajte u nastavku.

Baš smo prije intervjua pričali da je izašao već 11. album u 35 godina karijere.
“Uvijek kažem da sam ubio čovjeka već bi me pustili. Najteži ratni zločinci nisu kažnjeni tom kaznom od 35 godina (smijeh). Vrlo je delikatna situacija i pod velikom si lupom zbog tih ranijih ploča i uspjeha. Znali smo da imamo dobru ploču i stvarno nekad to znaš i prije, vidiš po ljudima koji ulaze u studio i prolaze, odnosno da je neka dobra atmosfera oko te ploče. Zato smo je i nazvali šok i nevjerica, vrlo prepotento jer očekujemo takav efekt, pogotovo na hejtere (smijeh).”

Što je to šokantno na tom albumu, a što možemo dočekati s nevjericom?
“Uvijek kad me pitaju kakva će biti ploča, bolja ili lošija, kažem da ne znam jer to nitko ne zna. Ali znam da neće biti ista i stvarno se trudimo uvijek napraviti drugačiju ploču, malo mijenjati kurs jer to nas i drži u ovom poslu. Kad ovoliko dugo radiš onda ti treba neistražene džungle kako bi ti bilo sve uzbudljivo raditi. Ne volim copy/paste-at ranije uspješne formule, bez obzira koliko one bile uspješne, a to urednike baca u očaj. Taj bend je to i održalo ovoliko godina, ova postava je tu 20 i nešto godina, tako da kad toliko dugo radiš i snimiš dosta CD-a, dobro je malo ići u neistražene vode sa svim rizikom koji to nosi, odnosno da te i publika i kritika dočekaju na nož. U svakom slučaju je uzbudljivo raditi.”

Toni Lović je tu dosta pomogao što se tiče albuma.
“Već dugo. On i ja smo sigurno više od 10 godina u nekoj dobroj vibri oko pisanja pjesama. Što se kaže kompatibilni smo, hadžija i topdžija. Ali i druga ekipa je dala svoj doprinos pa mogu reći da je stvarno timska ploča. To me i raduje jer je po meni bend sinergija i zato i jesu oni dobri kreativci. Bez obzira koliko ima uspješnih kompozitora, ipak nitko ne može nadmašiti Queen ili Beatlese koji su po meni najveći domet u nekoj glazbenoj kreaciji. Dobro je što više ljudi sudjeluje na CD-u jer je veća šansa da će biti dobar.”

I naslovnica je u tom stilu šoka i nevjerice pa ste se i vi potrudili da izgledate šokantno (smijeh).
“Dobili smo jednu dobru fotku na tom sessionu i baš je spontana i vesela.”

Kad smo pričali o tome da nikad ne možete objaviti istu ploču, možemo reći da je i na ovoj nešto zaista posebno. U pitanju je saksofon koji se proteže kroz cijeli album.
“Da, vratili smo ga poslije puno godina. Od 87. godine nema saksofona u nekoj pravoj mjeri. Imali smo u početku čovjeka Ogija Gajića, međutim on je otišao u neizvjesne vode medicine i ostavio je sigurne vode muzike (smijeh). Danas je doktor u Americi, svirao je nekad saksofon i flautu i stjecajem okolnosti Lana Škrgatić je nakon gošće postala i punopravni član benda kroz tri godine. Inače, naš klavijaturist je također otišao u neizvjesne vode tezgarenja po vinotekama (smijeh). Imamo dosta starih pjesama koje smo vratili u set listu, poput pjesama “Gospođa Brams”, “Piccolo storia de grande amore”, gdje su flauta, saksofon i ženski vokali prisutni. Tako da nam je ona jedan veliki dio repertoara ponovno vratila u igru.”

Spominjem ju iz razloga što sam s par ljudi komentirao, a koji su mi rekli da moraju ponovno na Pušenje jer imaju žensku članicu, saksofonisticu i kao sad zvučite puno bogatije.
“Reci im da ja pravim sise i da sam se izbotoksirao. Reci da ću minjak staviti i izgledati kao Ziggy Stardust (smijeh).”

Još sam primijetio na albumu da ste se malo bacili u rap vode i napravili suradnju sa Sassjom na jednoj pjesmi.
“Mala, žuta, ljuta, tako je zovem i ona ima stvarno tu ljutinu koja nam je trebala za tu pjesmu. Stvarno jedna od najboljih reperica i sad će se naljutiti na mene macho reperi kad kažem da je općenito jedan od najboljih repera, uz dužno poštovanje Frenkieju i Edi, ali opasno im diše za vratom. Već godinama je tu, a hrvatska publika je zna po duetu s Elementalom i dala je ne samo glas, nego i tekst, odnosno kreativni doprinos jer smo taj dio dali njoj da napiše. Reperi najbolje govore kroz svoj tekst. Imali smo doduše pripremljen tekst za nju, ali smo se onda predomislili i shvatili da je najbolje da ona napiše.”

Što se kaže, za razliku od nekih muških, ona ima muda.
“Da, da.”

I u još jednoj pjesmi sam čuo ženski vokal, tko je to?
“To je Lana i pjesma je malo drugačija te smo oko nje dobili najviše kritika da smo postali Škoro ili Pink, ali ona je bila namijenjena za film o Pišonji i Žugi koji još nije ugledao svjetlo dana. Volim se riješiti pjesama, ne volim da ih arhiviram i da stoje jer me nerviraju. To je isto kao žena koja nikad da se porodi, muka živa. I onda smo snimili s njom tu pjesmu koja je malo drugačija i van našeg stila, gypsy jazz 30-ih godina na tragu Djanga Reindharta i Stéphanea Grappellija, taj neki fol je napravljen. Drugačija je od svih pjesama na albumu i bilo je diskusija hoćemo li je staviti, ali smo se ipak odlučili jer takvo je stanje u kinematografiji da je pitanje hoće li se film ikad pojaviti (smijeh).”

Sad kad ste spomenuli Pišonju i Žugu, čitao sam priču o njima, zanimljiva je, ali je na tragičan način završila. Ako sam dobro pročitao, jedan od njih je stradao na ratištu kod Okučana odakle sam i ja rodom?
“Ne, ne, Pišonja je bio na ratištu kod Okučana i kad je pao Vukovar on se vratio u Bosnu. On je iz Vukovara pobjegao u Sarajevo i bila je jedna smiješna situacija kad je došao s punim autom oružja na sarajevsku pijacu. On je znao da će bit rata, a mi baš i nismo očekivali. Računali smo da u svakoj zgradi ima Srba, Hrvata i Muslimana pa ono, tko će uopće pucati? I nismo ni sanjali da će se išta dogoditi. Onda je on došao na pijacu i otvorio gepek te počeo prodavati teško naoružanje, tenkovske mine i te stvari među silnim paprikama i ostalim standardnim namirnicama. Bio je okružen sa sto specijalaca u roku od 10 minuta, zbog njega je kružio helikopter okolo (smijeh). I tako, imao je iskustvo rata već prije i poginuo je u Azićima u Sarajevu, na samom ulazu u grad.”

Nekako vas Pišonja i Žuga prate tijekom cijele karijere i znam da je to mnogim obožavateljima jedna od najboljih pjesama.
“Fantastičan je scenarij napravio Vlada Đurđević za kazalište i pomogao sam mu da pripremimo od predstave scenarij za film. Njihov život je došao na kazališne daske i to je danas postao jedan dio kulture, a što mi nikad nismo uspjeli jer mi smo rockeri kao dio subkulture. To je neki veliki kompliment i toj pjesmi, ali i njihovom dinamičnom i ludom životu.”

Sad kad je izašao album, vrijeme je za promociju i koncerte, a znam da ste u Zagrebu svirali zadnji put u Vintageu, ako se ne varam?
“Da, to je bio program “Sviraj stare”. To je ta neka hipsterska priča, znaš ono, dobro je Pivo, ali ta prva albuma su im valjala. Ali i Majke nisu loše, prvi album, ovo dalje im je sve za kurac. Pa i Pušenje prva dva albuma, ovih 11 zajebi, to je sve za kurac (SMIJEH). To je neka moda bila, a i mi smo taman dobili Lanu u tim i nije bilo teško rekonstruirati stare pjesme. Pojavili su se saksofon i flauta bez kojih se ta prva faza Pušenja ne može ni realizirati. I onda smo se odlučili na to, a te pjesme su i danas u repertoaru. Drago mi je što se to dogodilo, mada je poriv krajnje šminkerski.”

I sad Boogaloo dolazi?
“Pa je, to će biti u stvari promocija. Nije sad nešto pretjerano veliki prostor, ali u svakom slučaju prostor s velikom tradicijom i ugledom u Zagrebu. Svirat ćemo i novih stvari, a volimo imati i dobru akustiku koju Boogaloo ima. Vidjet ćemo koliko će biti interesantno ljudima.”

I vjerujem da jedva čekate proljeće i ljeto kad kreću Motorijade i slični open air događaji.
“Nama je “Karabaja” otvorila taj svijet jer Pušenje nije bilo bend za motorijade. Kad sam pisao pjesmu nisam imao pojma kolika je to scena. Kad smo došli u Srbiju tamo smo saznali da imaju čak 64 motorijade. To je stvarno jedna posljednja oaza onih pravih istinskih rockera, to su ljudi koji ne pate od toga što je out, a što in. Tamo sviraju Divlje jagode, Majke, Hladno pivo i svi. Oni su ljudi široka srca i mene je sve to iznenadilo jer sam mislio da se nalazim u nekom “danger area”, odnosno da su oni neki agresivni alkoholizirani ljudi. No, poslije sam skontao da tu ima zubara, arhitekata, poslovnih ljudi, a što je jako bitno oni su među prvima porušili sumanute barijere i to su bili prvi koncerti na kojima si mogao vidjeti 50 motora iz Titovog Užica i takve scene koje su bile prilično egzotične prije nekih 15-ak godina.”

Spominjem to jer sam među zadnjim koncertima gledao Pušenje upravo na Motorijadi u Slavonskom Brodu, a spominjem Slavonski Brod jer su kod vas dva Brođanina u bendu. Nekad su čak trojica bila.
“Ako želite da vam bend traje 20 godina uzmite Brođane, to su neki divni i obrazovani ljudi bez obzira što sviraju rock. Znaju svirati, hoće popiti, ali su vrlo odgovorni (smijeh).”

Dakle, postoji veza uvijek između Sarajeva i Slavonskog Broda, makar glazbeno.
“To je prostor koji je jako pratio događanja. U Sarajevu je ravnica pa stižu radio valovi i TV signal. Slavonci vole isto humor, a puno Slavonaca jest iz Bosne i pasivnih krajeva poput Like. Tako da je Slavonija nekakva mala Bosna, nažalost puno je ljudi zbog rata preselilo tamo i napravilo jednu migraciju koja je dosta promijenila strukturu stanovništva. S druge strane je donijela tu neku interakciju tako da sad Slavonija prilično dobro zna bosansku scenu, Nadrealiste i te neke stare tekovine.”

I za kraj razgovora, kad smo humor spomenuli, koji ste zadnji vic čuli?
“Sad sam čuo u Zagrebu jedan, taksist mi je ispričao. Kaže zaustavi policajac frajera i pita ga – znate li zašto smo vas zaustavili. Kaže znam – nije mi nitko blicao (SMIJEH).”

Foto: Saša Midžor Sučić