RECENZIJA: The National: “Laugh Trak” – rock autentičnost koja možda nedostaje prethodnom “Frankensteinu”
Nakon albuma “First Two Pages of Frankenstein” koji je izašao u travnju ove godine, The National se vratio s novim albumom, naziva “Laugh Track”. Kako bend sam kaže, ovo je izdanje “druga polovica” “Frankensteina”.
Prije ovoga su dvojca The National posljednji album objavili 2019. Glavni tekstopisac i pjevač, Matt Berninger, nakon toga je pao u dug period kreativne blokade i depresije. Tekstovi “First Two Pages of Frankenstein” tako i opisuju periode prožete beznađem i manjkom kreativnosti. Glazbeno, album je otvorio novo poglavlje u stvaralaštvu benda – poglavlje jednostavnosti i moderne, ispolirane produkcije građene na ustrajnom pulsu ritam mašina. Iako tematski težak, “Frankenstein” je pun pjevnih melodija i jedne glazbene lakoće kojom se bend često igrao i prije, ali nikada do ove mjere, nikada ovoliko prirodno. Ipak, album je podijelio mišljenja kritičara i fanova. Neki su ga hvalili kao njihovo najbolje izdanje dosad, dok su neki kritizirali tematsku repetitivnost i oslanjanje na ritam mašine. Bend se na kritike nije oglušio. Njihov odgovor? Novi album.
Tijekom ljeta su na streaming platformama neočekivano osvanule dvije nove pjesme, “Alphabet City” i “Space Invader”, a na koncertima je bend počeo svirati pjesme koje nitko nikada prije nije čuo. “Laugh Track” zato i ne možemo nazvati potpuno neočekivanim. Pa ipak, došlo je kao iznenađenje kada je bend najavio izdanje novoga albuma, drugog ove godine (a svi znamo da je izdati dva albuma u istoj godini danas rijetkost). “Laugh Track” je najavljen u Cincinnatiju, rodnom gradu benda, te objavljen dva dana kasnije, 18.9.
Već spomenute “Alphabet City” i “Space Invader” nalaze se na albumu, isto kao i suradnja s Bon Iverom, pjesma “Weird Goodbyes”, objavljena još u ljeto 2022. Ostalih 9 pjesama potpuno su nove. “Laugh Track” nešto je drugačiji od “Frankensteina”. Zvuk je teži, dinamičniji. Album je prožet eksperimentacijom te se manje oslanja na pjevne i lake melodije. Tako na primjer “Space Invader” završava divlje, s dinamičnom kulminacijom koja podsjeća na najranija izdanja benda. Iako su mnoge pjesme i dalje građene oko ritam mašina, bubnjarska palica B. Devendorfa ovdje je korištena mnogo više, a faktor je to koji svakako pridonosi činjenici da “Laugh Track” pruža jednu rock autentičnost koja možda nedostaje “Frankensteinu”.
S druge strane, Berninger nastavlja pjevati o temama izolacije, depresije i traženja vlastitoga identiteta u trenucima sivila. Tematika ostavljanja nečega iza sebe na “Frankensteinu” je opjevana u pjesmi “Eucalyptus”, dok “Laugh Track” nudi “Turn off the House” i “Weird Goodbyes”. Gdje se na “Frankensteinu” tema nelagode postojanja najbolje vidi u “Your Mind Is Not Your Friend”, “Laugh Track” daje “Deep End (Paul’s in Pieces)”. Potonja je možda i najčvršća pjesma na albumu – sjajan balans melodije i dinamike koja posljednjih godina ponekad manjka grupi.
“Hornets“ i “Coat on a Hook” klasični su prikazi Berningerovog istraživanja teških ljubavi, dok je “Dreaming” neobično lijepa, iako pomalo cinična. “Laugh Track” također nastavlja suradnju s Phoebe Bridgers (pjesma “Laugh Track”). Uz Bridgers i Bon Ivera, na albumu se našla i Rosanne Cash, kći Johnnyja Casha, koja s Berningerom pjeva pjesmu “Crumble”. Ipak, sve tri suradnje na ovome albumu djeluju više kao “The National + gostujući izvođač na pomoćnim vokalima”, nego pravi dueti kakav je bio onaj s Taylor Swift na “Frankensteinu”.
Do prave kulminacije ipak dolazi tek na kraju albuma. Posljednja je pjesma “Smoke Detector” duga gotovo 8 minuta i većinski “ispričana”, a ne otpjevana (podsjeća na Velvet Underground). Ova pjesma razbija tenziju građenu tijekom oba albuma, stilski odudara od svih drugih pjesama te potencijalno najavljuje novu eru benda – eru koja bi mogla vratiti sirovost ranijih albuma kao što je “Alligator”.
Iako je svaki izvrstan na svoj način, “First Two Pages of Frankenstein” i “Laugh Track” dijele sličnu prirodu. Poveznice između njih su opipljive, iako mjestimično suptilne. Gdje je “Frankenstein” otišao u prostor koji je bend izvukao iz četverogodišnje krize te dao naznake glazbenog sazrijevanja, “Laugh Track” širi ono što je “Frankenstein” započeo, ali već i najavljuje jednu stilski drugačiju budućnost. Ali to je The National – nepredvidljiv i uvijek svjež, bez obzira na to što neki kritičari rekli.
