RECENZIJA: Boygenius: “The Records” – instant klasik indie supergrupe
19. listopada 2023.
Ana Lešković (12 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Boygenius: “The Records” – instant klasik indie supergrupe

Nakon uspjeha prvog studijskog albuma “The Record”, Boygenius se vratio s 4 nove pjesme. EP naziva „The Rest“ izašao je prije nekoliko dana.

Za one koji ne znaju, Boygenius je indie supergrupa osnovana 2018. Članice su Phoebe Bridgers, Lucy Dacus i Julien Baker, tri glazbenice koje zadnjih godina dominiraju na indie sceni. Svaka od njih je jaka zasebno, ali njihovo kreativno zajedništvo dovodi do prave magije.

U ožujku ove godine izdale su prvi studijski album, naziva „The Record“. Album je postao instant klasik te zasjeo na visoka mjesta glazbenih ljestvica diljem svijeta. U svojoj sirovoj emociji i sjajnoj kvaliteti produkcije, „The Record“ ostaje jedan od najboljih albuma izdanih ove godine: pravi primjer kreativnog zajedništva i suradnje tri individue koje se ne boje „kopati“ po svojoj mračnoj strani.

Album je slijedila turneja diljem svijeta te promocija novog materijala. Uistinu, ovo je bila godina puna prekretnica za „dečke“. „The Rest“, novi EP, zato i dolazi kao svojevrsna oda svemu što je grupa htjela postići izdavanjem svog albuma prvijenca.

4 pjesme koje su se našle na EP-u ne zvuče kao „ostatak“ (kako naziv sugerira). One ne zvuče kao materijal koji je bio preslab da bude uvršten na „The Record“. Više zvuče kao neka rezolucija, neki savršeni kraj albuma – skupina pjesma izostavljena s prvijenca s jasnom namjerom da bude puštena u svijet baš sada.

EP otvara „Black Hole“, pjesma koja počinje tiho, s gotovo ranjenim glasom Julien Baker, da bi kasnije postala anksiozna u svom distorzivnom instrumentalu i prekasnim glasovnim harmonijama. „Afraid of Heights“ je očiti produkt Lucy Dacus, pjesma koja ima neki dašak akustične dinamike kakvu su stvarali Simon & Garfunkel. Ovo je strukturno najčvršća pjesma na albumu, sa stihovima koji savršeno sumariziraju jedno podvojeno i ironično stanje uma:

“I wanna live a vibrant life
But I wanna die a boring death”

Bridgers uzima glavnu riječ u pjesmi „Voyager“. Ovo je najtiša i najnježnija od sve 4. Slijedi joj „powers“, pjesma koja u sebi ima nešto toliko sirovo, nepretenciozno i jednostavno da je zapravo i najbolja. Julien Baker uzima glavnu riječ i istražuje svoj vlastiti identitet preispitujući otkuda je zapravo došla i zašto je ovdje. Iako vrlo osobna i individualna, pjesma završava stihom koji savršeno sumarizira ovu trenutnu eru Boygeniusa:

“The force of our impact, the fission
The hum of our contact, the sound of our collisions”

Sve se na kraju svelo na zajedništvo, na „zvuk kolizije“ tri jake osobnosti koje prvenstveno stvaraju kako bi iz sebe izbacile sav težak otrov koji se skupio kroz godine. „The Rest“ je savršen završetak za ono što je „The Record“ počeo. Što je za „dečke“ iduće, ne znam. Ali ako je i upola sirovo i iskreno kao ovo trenutno, bit će dobro.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5