Beogradsko proljeće diše punim plućima, drugi sunčani dan zaredom u Beogradu, a sunce najsjajnije iznad Elektropionira gdje će većina panela organizirano na razne teme iz glazbene industrije.
Moram biti iskren, zbog raznih obaveza drugog dana nisam prisustvovao toliko na panelima, ali sam uspio uhvatiti onaj posvećen generacijskim glazbeno-stilskim kolektivima, te njihovim iskustvima i lekcijama. Na panelu su sudjelovali Jelisaveta Todorov i Nikola Čučković iz projekta Hali Gali, te Luka Zadro i Filip Berlengi iz kolektiva jeboTon. Dotaknuli su se rastu nezavisne scene, razvoju, koncertima nezavisnih izvođača koji pune sve veće dvorane, te zastupljenosti ovakvih uspješnih priča u javnom medijskom prostoru. Naišao sam taman na raspravu koja se vodila oko ove zadnje teme, a to je da bez obzira na veliki uspjeh ovih projekata (veliki) nacionalni mediji. Moje mišljenje je da to zaista nije niti potrebno za ovakve projekte. Ipak je u pitanju alternativna, da ne kažem underground scena, koja je zapravo rasla zahvaljujući i podrški nezavisnih medija. Priča je to koja nije za šire mase, pa shodno tome niti za nacionalne medije koji su okrenuti senzacionalizmima, ekstremizmima, napose velikim pregledima i visokom čitanosti. S druge strane i Hali Gali i jeboTon jesu veliki kolektivi i projekti, ali ujedno ne pune Arene, pa nisu velikim medijima niti zanimljivi. I to je u redu. Veliki mediji nisu ogledalo uspjeha.
Drugog dana konferencije govorilo se i o nezavisnoj glazbi u instituciji, promociji mladih alternativnih izvođača u Srbiji, ženskom poduzetništvu u glazbenoj industriji (ovo mi je posebno žao što nisam uspio uhvatiti), te zapadnom Balkanu u očima agenata.
Večer ponovno posvećena koncertima. Uspio sam uhvatiti početak koncerta Letu štuka u Domu omladine, ali zapravo me najviše interesirao Koi Koi u Dorćol platzu. Gledao sam ih u Močvari u Zagrebu, ali nekada je najbolje bendove osjetiti na domaćem terenu. I to je ono što je ovaj koncert obilježilo. Energija na vrhuncu, znoj u litrama, publika divlja, bend još divljiji, glazbeno i izvedbeno briljantno, pa stoga i ne čudi gromoglasan pljesak i ovacije na kraju koncerta. Fuzzy gitara pogonjena divljačkom distorzijom, koja me na trenutke podsjetila i na zvuk Davida Gilmoura, a klavijature su bile toliko posebne i i divlje da sam se samo okretao prema ljudima oko sebe i u čudu govorio “šta je ovo”. Da, neke bendove treba gledati na domaćem terenu, a upravo su Koi Koi to potvrdili na Dorćolu. Definitivno preuzimaju vodstvo među bendovima nove generacije i nastavljaju s održavanjem tradicije beogradske noise rock scene. BAS je bio prvi i konkretniji u novom valu, a tako je i u 21. stoljeću. Živio noise! Ne treba bolji završetak teksta od ovog.