Ovih dana donosimo izvješća i fotogalerije sa sva četiri dana ovogodišnjeg, spektakularnog izdanja Copenhell festivala koji je održan u glavnom gradu Danske, Kopenhagenu od 19. do 22. lipnja. Iz Kopenhagena s četvrtog i ujedno zadnjeg dana izvješćuju Ivan Jelčić (novinar) i Vedran Levi (fotograf).
Zadnji dan festivala bio je dan sa samo par velikih imena i nekoliko novajlija koje je valjalo procijeniti. Stoga smo krenuli rano da na samom početku programa u Gehenni uhvatimo njemačku trap-doom umjetnicu Mimi Barks. Isplatilo se, jer opet jedna žena u podne rastura energijom i glasom, ulijeće među publiku i stvara potpuni krš i lom promovirajući skori izlazak svojeg debitantskog albuma „This is Doom Trap“. Nekako mi se čini da imam neki afinitet prema cijelom ovom modernom „bimbocore“ stilu jer jednostavno donosi nešto novo, vodi u neistražena područja u susjedstvu heavy metala. DeathbyRomy i Mimi Barks su zasigurno dva osvježavajuća imena na glazbenoj sceni, a uz njih bih preporučio i Scene Queen koja je upravo objavila svoj prvi album „Hot Singles in Your Area“. Vjerujte mi, ako slušate bilo koju od njih na svom streaming servisu, nema teoretske šanse da vam algoritam preporuči Avenged Sevenfold.
Nakon toga sam nakratko bacio uho na brazilske death-metalke Crypta. Super su one, napravile su dobar štimung, ljudi su bili zadovoljni, ali dvije death metal stvari za redom su meni sasvim dosta, nebitno od koga je. Nemam neki visoki prag strpljenja. Za black metal mi je prag ipak znatno viši, pa sam obavezno htio vidjeti što radi mlada Amerikanka one-woman-band pod imenom Hulder, ovdje naravno u pratnji live benda. Sasvim solidan ratnički black metal iz Quorthonovog podruma, ognjem i mačem i corpse-paintom predstavila je svoj drugi album „Verses in Oath“. Ništa spektakularno, ali dostatno zanimljivo, album je također jako dobar.
Nakon nje na red su došli i veterani stoner rocka Fu Manchu. Oni neumorno već 40 godina praše solidan desert rock, a ovdje su došli promovirati svoj najnoviji, četrnaesti po redu album „The Return of Tomorrow“. Sasvim dobar album, ne nešto što će se ikome naći na nekoj godišnjoj top listi, ali ako volite stoner glazbu otprilike znate kako zvuči i kako oni zvuče uživo. Nešto kasnije su svoj set odradili i njihovi kolege High on Fire, koji su prije 5 godina osvojili nagradu Grammy za „Electric Messiaha“, njihovu posvetu Lemmyju. Nakon petogodišnje stanke nedavno su izdali novi album „Cometh the Storm“, pa je gitarist i pjevač Matt Pike imao priliku na novoj turneji pokazati svoj istesani, po običaju goli torzo, na vrlo ugodnih danskih +8 Celzija. Idealna ljetna temperatura. Ponovno, tko ih voli, zna što će dobiti, i High on Fire nikad ne razočaraju.
Glavni stage zadnje večerio bio je rezerviran za dva fenomenalna nastupa. Prvi su na scenu izišli Mali Ledeni Čaj i malo zatim i pravi, izvorni Ledeni T sa svojim legendarnim bandom Body Count. Kad je Ice-T prije skoro 35 godina okupio u potpunosti crni thrash metal band, svi su mislili da je to samo neki marketinški trik jednog repera. No, pokazalo se da je Body Count potpuno autentičan i vraški kvalitetan metal bend. Njihova originalna kaseta s pjesmom „Cop Killer“ mi se tad već nakon nekoliko mjeseci izlizala od konstantne uporabe, i svaki novi album je značio samo dodatnu potvrdu Iceove odanosti metal izričaju. I ovoga puta su vrhunski odradili svoj posao, drugu večer za redom smo čuli Slayerov „Raining Blood“, a za podsjetnik na njihovu suradnju sa Slayerom na “Judgment Night” soundtracku su malo kasnije odsvirali i cijeli Exploitedov cover set „War/UK82/Disorder“. Osim klasika „There Goes the Neighborhood“, „Cop Killer“ i „No Lives Matter“ dobili smo i uvid u njihov nadolazeći album „Merciless“ sa pjesmama „The Purge“ i „Psychopath“ – ocjena odličan za obje. Osim svog sina Little Icea, Ice-T je za pjesmu „Talk Shit, Get Shot“ na pozornicu izveo i svoju osmogodišnju kćer Chanel, koja je kao prava metalka defilirala binom i pjevala pozadinski vokal. Prijateljski savjet, ako imate priliku vidjeti Body Count uživo, nemojte je propustiti.
I za kraj festivala, najveće ime ovog vikenda – Tool. Priznajem da nisam neki ljubitelj njihove glazbe, vjerojatno je „Sober“ i vrhunac mojeg uživanja u njihovom zvuku, i generalno propuštam slušanje bilo koje njihove pjesme. Jednostavno nije nešto što me zabavlja. Ali zato nastup uživo – apsolutno bih se živ pojeo da sam ovo propustio. Nema tu pretjeranog poziranja i pokazivanja, dobro uigrani iskusni kvartet zauzme svoju poziciju na pozornici i krenu svirati. Besprijekorno, uvježbano, profesionalno, hipnotično, ekstatično se nadopunjuju zvukovi, tonovi se slijevaju u jednu savršenu cjelinu, pozadinske projekcije i light show svaki takt prate u milisekundu. Zatvorite oči i past ćete u trans, otvorenih očiju ćete doživjeti duhovno osvještenje, a definitivno se najbolje provode svi koji prije koncerta konzumiraju koju kapljicu LSD-ja. Od uvodne „Jambi“ do dva sata kasnije odjavne „Stinkfist“, Toolov koncert je apsolutni vrhunac ovogodišnjeg Copenhella. I čak mi je drago da nisu svirali „Sober“. Teško da ću promijeniti ponašanje i početi slušati njihove albume, ali ću definitivno kupiti ulaznicu za njihovu sljedeću turneju, nadam se ne tako daleko u budućnosti.
Sve što je preostalo je poći u laganu šetnjicu do centra Kopenhagena, u Nyhavnu ispred jedne šarene kućice popiti koju pivicu i spakirati se za odlazak kući. Nešto mi govori da bih i sljedeće godine mogao prvi vikend ljeta provesti na istoj lokaciji. Apsolutna preporuka za festival. A ako i niste neki fan festivalskog ugođaja, posjet Kopenhagenu mora biti na vašem popisu.
Piše: Ivan Jelčić
Foto: Vedran Levi
[envira-gallery id=”85574″]