U posljednjih 30-tak godina suočeni smo s činjenicom da ima sve manje izdanja klasične glazbe domaćih kompozitora, pogotovo ako pričamo o vinilu. Iako je novokomponirana instant zabava (bez obzira kojoj struji pripada) bacila umjetnost na koljena, još ju nije dotukla.
Stoga je HDS-ovo i Cantusovo izdanje Dalibora Grubačevića i njegovih “Glazbenih gravitacija” više nego dobrodošlo. Vrlo važno djelo iz dva razloga, što zbog (pre)rijetkih izdanja domaće klasične glazbe, koliko zbog jedinstvenosti glazbenog pera Dalibora Grubačevića.
Ovaj mladi kompozitor se do sada istaknuo radom na filmskoj i televizijskoj glazbi (“Razgovor (The Conversation)”, “Duh u močvari”, “U potrazi za Markom Polom”, “Most na kraju svijeta”, “The Match”, “Rivers of Croatia”…). Do sada je objavio jedno vinilno izdanje, “Live at Tuškanac Summer Stage” (Aquarius Records, 2021.) gdje njegova ostvarenja izvrsno izvode Zagrebački solisti. Čini se kako je novi album prvi gdje se autor posvetio glazbi koja nije namjenjena pratnji pokretnih slika gdje glazba nije u prvom planu. Njegov prepoznatljiv potpis i danje oslobađa energiju glazbe namjenjenoj filmskom platnu. Što je itekako dobro. Ono najkvalitetnije u sebi pretočio je i u ovo iznimno djelo.
Prva strana LP-ja je dodijeljena puhačkim instrumentima (Kvartetu tuba XL i BC Brassu), dok finale atraktivno završavaju Zagrebački solisti. Upravo prva tri djela su Daloborovo istraživanje mogućnosti puhačkih instrumenata, posebice tube, koja nije omiljen instrument kompozitora klasične glazbe, pa ih se nerijetko stavlja tek u ulogu pratećeg instrumenta. Iako bi laiku moglo jasno zvučati kao klasična glazba, ovdje se između nota naziru i elementi koji su nerijetko karakteristični znakovi jazza, pa se lako može zamisliti produžena verzija s dijelovima improvizacije koja je vrlo rijetka u djelima klasične glazbe. “Čardaš suita za gudače” je briljantno djelo kojem su život udahnuli Zagrebački solisti. Njih ne treba dodatno hvaliti. Jedna su od rijetkih domaćih institucija svjetskoga glasa, a to najviše govori o njihovoj kvaliteti. U ovom djelu “Čardaš” je tek naznaka karakterističnog ritma, tek lagani dodir u mađarski pučki ples, popularan od sredine XIX. stoljeća, a koji se proširio i u njegov zavičaj dajući karakterističan i unikatan melos Podravine. Zasigurno jedan od vrhunaca ovog albuma.
Druga strana je rađena za Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Alana Bjelinskog. I ovdje je tuba (uz izvrsnu interpretaciju Krunoslava Babića) izdvojena kao vodeći instrument. Izvedba izaziva strahopoštovanje. Ako već i nije do sada, ovo djelo Dalibora svrstava u vrh nove generacije kompozitora klasične glazbe. Istančana i ugodna atmosfera same izvedbe pojačava (naizgled) vrlo jednostavan pristup komponiranju. Vrlo emocionalno putovanje kroz svijet nota.
Koliko god se trudio približiti budućem slušatelju ovo djelo, moram priznati da imam osjećaj kako sam pomalo zakazao. Teško je riječima dočarati veličanstvenu atmosferu urezanu u brazde sjajno izrađene vinilne ploče. Usput, možda nisam trebao pročitati prateći tekst Karoline Rugle, koja je daleko moćnije od mene pretočila atmosferu ovog albuma u riječi i rečenice. No, bez obzira na samokritiku, ovom djelu treba pristupiti otvorenog duha, zatvorenih očiju i odletjeti u dimenzije koje nam već duže vrijeme otkriva Dalibor Grubačević. Ali vjerujem da i on još ne zna gdje će ga taj put odvesti.
