Novo razdoblje portala, novi dizajn, novi ljudi, nove rubrike, ali i povratak nekih starih. Nakon izvjesnog vremena revitalizirali smo rubriku Moj +1 u kojoj ugošćavamo umjetnike koji govore o albumima koji su najviše utjecali na njih tijekom godina.
Prvi gost novog razdoblja rubrike Moj +1 je Bruno Antolić iz grupe Šiza koja će nastupiti na novom izdanju Burn Out festivala u Tvornici kulture. Bruno je izdvojio 10 albuma koji su utjecali na njegov život, a ovo je njegov redoslijed:
1. Nirvana – From the Muddy Banks of the Wishkah (1996.)
Da. Napisao bih “Nevermind” koji je promijenio apsolutno sve što se dalo promijeniti 90-ih, ali meni je ovaj običan koncertni album zapravo promijenio sve. Odnosno, zbog njega sam odlučio primiti gitaru u ruke. Praktički ga maznuo od starijeg brata svog frenda iz razreda koji mi je prije tog albuma dao bratovu kompilacijsku kasetu koju je on sam napravio. A znate kakva je onda muka bila raditi kompilacijske kasete. Na toj kaseti bila je pjesma “Lithium” s tog albuma. Bio sam šesti razred osnovne. Bez interneta. Na spomenutoj kaseti uopće nije bilo naziva bendova ni pjesama i nisam znao što uopće slušam, ali sam postao opsjednut tom pjesmom. Svaki dan poslije škole, još tih par sati dok se starci ne bi vratili s posla, slušao sam ju najglasnije moguće i vrištao refren u zvučnike kao da je neka borba između obiteljske linije i mene. Nakon par dana pozvao sam tog frenda doma da mu pustim tu pjesmu. Kad mi je rekao da misli da se radi o Nirvani bilo mi je to prečudno, jer mi je ime zvučalo kao da se radi o pjevačici, a ne bendu. No, nisam htio ispasti papak i jednostavno sam to prešutio. Rekao sam si da se valjda radi o nekom nepoznatom bendu za koji nitko ne zna. Drugi dan taj frend mi je u školu donio oriđiđi CD ‘From the Muddy Banks of the Wishkah’. Na coveru je pisala Nirvana, a na slikama s covera nije bilo nikakve pjevačice, već slike Nirvanine live rokaone koje su mi totalno odgovarale pjesmi Lithium koju sam do onda valjda već odslušao 20 sati. Jedva sam čekao doći doma pustiti album. Nakon toga sve se promijenilo. Vrlo brzo sam nabrkao starce da mi nabave gitaru, danonoćno po njoj tandrlikao, šparao da kupim sve što se dalo kupiti od Nirvane, oblijepio zidove sobe Kurtom, prijatelje iz razreda izmanipulirao da osnujemo bend i tako dalje. Uglavnom, nikad nisam vratio taj CD i još ga uvijek imam doma.
2. Pasi – Reci mi da li te boli (2011.)
U srednjoj školi sam opako zagrizao za domaći i regionalni punk. Čak sam i bio mali dio tog svijeta unutar punk benda Suho Grlo Nos. Prije nekih 15 godina SGN je bio predgrupa Pasima u tada legendarnom koprivničkom klubu Kugla. I ne samo to, nego sam ja slinavac bio zadužen kao njihov domaćin. Dakle, domaćin bendu koji sam tada svakodnevno gutao kao beba Čokolino. Imao sam takvo strahopoštovanje prema njima i užasnu tremu. Ne znam jel’ sam zbog toga uopće uspio s njima nešto suvislo porazgovarati. Samo sam ih u čudu promatrao, slušao priče i upijao njihovu vibru. Začudili su me s time koliko jednostavni i dragi mogu biti ljudi za koje misliš da su nedostižni. Dali su mi tu nadu da jednog dana mogu i ja s nekim imati takvu kul dinamiku, putovati i zabavljati se svirajući. Tada još nisu ni izdali album “Reci mi da li te boli”, ali su uživo već svirali par pjesama koji će se kasnije naći na tom albumu. Jedna od njih je bila “Filistarski pločnici”. Već me na liveu izula iz cipela, a kad je izašao album, svaka pjesma mi je postala najbolja. Znači, album na kojem se ne preskače pjesma. I dan-danas znam sve pjesme napamet i rado si ga pustim. Sound bubnja i gitare su pravi prirodnjak koji leži tim pjesmama kao budali šamar.
3. The Beatles – Abbey Road (1969.)
Strava album. Meni otkrio da su Beatlesi puno više od happy boy benda kako su mi mirisali s pjesmama poput “Hard Days Night” ili “Help!”. Kad sam čuo “I Want You (She’s So Heavy)” rekao sam si: “Ok, ovo nema veze s Beatlesima koji furaju kahlicu.” Isto tako, sound mi je bio savršeno ukomponiran u pjesme. Taj plenkasti zvuk P-90 pick upa me uvijek podsjeti na njih. Čak sam i kupio gitaru Epiphone Casino s P-90 pick upom zbog tog albuma koju sam furao na svom projektu “Letarg”.
4. Pixies – Doolittle (1989.)
Obožavam Pixiese zbog Santiagovih specifičnih, čudnih, lagano disonantnih gitarskih melodija na općenito jednostavnu harmoniju bassa. Čim to čuješ znaš da je Santiago u pitanju. Baš ima svoj pečat koji na ovom albumu vrišti. A kad i krene album s pjesmom “Debaser” nemoguće je da ti ne izmami osmijeh.
5. Pips, Chips & Videoclips – Walt (2013.)
Album koji mi je promijenio mišljenje o Pipsima. Do toga albuma mislio sam da se radi o bendiću koji ima samo “Dinamo ja volim” i “Poštar lakog sna”, a nije da sam baš bio neki nogometni fan i malo mi je bilo jadno da im je najpoznatija pjesma zapravo obrada. Tako da im nisam baš ni davao šansu. No, dolazi zabavan, lucidan i zanimljiv “Walt” zbog kojeg počinjem dublje kopati po Pipsima i danas mogu reći da mi je jedan od dražih domaćih bendova. Cijenim što se oni od sve te stare garde naših ‘urbanjaka’ trude biti progresivni iz albuma u album. “Walt” me jako oduševio backovima, pozadinskim zvukovima, a riff pjesme “Dementor” me ubija u pojam što ga ja nisam izmislio.
6. Idem – Poyy (2023.)
Preslušao ga valjda najviše od svih albuma u zadnjih godinu dana. Kao da mi je Antun ušao u glavu i napisao album. Vjerojatno se tako svi osjećaju koji su zaluđeni ovim albumom. Što god tko rekao, Antun je ovim albumom zaista postao glas generacije koji su u tridesetima i za to mu treba skinuti kapu. “Par puta godišnje” najvjerojatnija je himna nas izgubljenih. Vrluda emocijama s vrlo direktnim, jasnim i konkretnim tekstovima. Jako mi je drago za Antuna, djeluje mi kao draga osoba, a i sve nas ‘podzemljaše’ gura prema površini.
7. Radiohead – In Rainbows (2007.)
Najemotivniji album. “All I Need” jedna od najljepših pjesma na mome repertoaru. Album koji me zvukom vraća u studentske dane kao što me neki miris zna vratiti u djetinjstvo. Još kad ih gledaš dok izvode taj album na “From the basement” je ultimativni win.
8. Weezer – Weezer (Red album) (2008.)
Ne znam, slušam neprestano. Album koji me uspije oraspoložiti već u prvoj sekundi pjesme “Troublemaker”. Moj najdraži feel good album. Kad bolje razmislim zaista ga koristim u terapeutske svrhe.
9. Green Day – Dookie (1994.)
A revolucionarni album isto kao i “Nevermind”. Mislim da je pokrenuo cijelu lavinu tih punk bendova 90-ih koje sam volio. Kao da su svi uzeli te mrvice ogromnog kolača koji je ispekao “Nevermind” i “Dookie”. Pa čak i naša domaća scena 90-ih. I zvuk je tako jednostavan i prirodan da sve pjesme savršeno dolaze do svog autorskog štiha. “When I Come Around” je pjesma koja mi ne može dosaditi i digne me iz najgorih mora.
10. Repetitor – Sve što vidim je prvi put (2008.)
Nevjerojatno mi je bilo da ekipa koja je mlađa od mene može napraviti takav ozbiljno kvalitetan album. Zastrašujuće. Zbog toga albuma sam se zaljubio u tu ‘novu’ srpsku scenu koja po meni proizlazi iz škole EKV-a i Discipline kičme. Sledio sam se kada sam prvi puta čuo pjesmu “Ja”. Album me uveo u svijet Bigza i Hali Galija.
Šiza nastupa zajedno s Klinikom Denisa Kataneca, Klotljudima, Šarenom pojavom i Rimljani Ite Doma na Burn Out festivalu koji će se održati u petak, 8. studenog ove godine u Tvornici kulture. Ulaznice su u prodaji OVDJE.
Foto: Davor Birt