Iako bi psihoanalitičari imali studiju slučaja, analize arhetipa, lirski nabijen frustracijom i razočarenjem, “Baj baj Kikimora” u svoj svojoj punini glazbeno je treperav čin oslobođenja, divlja kompozicija prema autobiografskom iskustvu kakvom Barbara Munjas odbacuje obrasce pristanka na ono što ne dopušta razvijanje.
Nisam znao zašto mi je hrvatska glazbena mainstream scena dosadna dok nisam poslušao drugi album Barbare Munjas. Tog sam petka, uz istarsku supu u selu, četvrti put tog dana slušao “Baj Baj Kikimora” i nakon previše papra shvatio: pa ni uz koga drugoga ne pjevam kao morž s laringitisom uz koreografiju za koju je dobro da ostane samo za mene, ali onog tipa kao da nema sutra. Zaljubljen u iluziju. A moja iluzija je s ovim albumom da svakim slušanjem svijet nestane na 42”18′. Svaki. Put.
Iz njoj znanih razloga, prvijenac “Right Place & Right Time” u retrospektivi i usporedbi s nasljednikom ne zvuči kao da je bio pravo vrijeme i mjesto za djevojku iz Ike koja svoj glas u glazbi traži, iako je glas njezin apsolutni forte. Ne garantiram ni da ga je našla na drugom albumu, ali garantiram da je nasljednik ritual pročišćavanja nakon što ga na prvu shvatimo kao autoegzorciram. U naslovu nam daje putokaz od kojeg nije moguće pobjeći kada tražimo ključ razumijevanja psihodelične priče koja djeluje kao da je verbalizacija fine sesije s ayahouascom. Kikimora – slavenski ženski demon kućnih nevolja i smetnji – njezina je metafora za sve one unutarnje sile koje što glođu mir i jastvo iznutra, a Barbara njezino istrebljivanje iz sebe vidi kao prostor za otpuštanje tih tereta. A shizoidni prekid sa starom sobom dolazi s bendom, i to vrlo talijaniziranim. Camilla Collet za bubnjevima, baseve svira Paolo Jus, a tenor sax Giorgo Giacobbi, dok je majstor od gitare Zoran Majstorović. Instrumenti su ovdje u službi mentalnog čišćenja, kao jesensko čišćenje šufita. Ekipa je ova s njom svirala i na prethodnom, kao i na međusinglovima “Putem snova” s Dore 2023. i “Vesni”, dijelu kompilacije Zvučni zid iz iste godine kao dio probranog mozaika domaćih alternativaca.
Album snimljen u kratkom periodu, gotovo ‘u šusu’ posljedično zvuči jasno, kompaktno i povezano od “Narativa” do “Devetke mačeva (u loopu)”. “Baj Baj Kikimora” je poziv na detoksikaciju, na vježbanje otpuštanja. Barbara teksturirano i instrumentalistički koristi glas kao vodič kroz razne faze iscrpljena uma, prošivena nu jazzom što se ne boji prikazati umorni i sluđeni um koji kad riječ nije dovoljna progovori kroz kaotične kaskade Giacobbijeva saksa. Razrađeni psihodelični pejzaži na trenutke mi zvuče kao ekstenzije originalne verzije Bowiejeve “Tis A Pity She Was A Whore” – Zvjezdanova pjesma i Barbarin album, nesvjesne paralele, podsjećaju na instinktivno posezanje za iskonskim nagonom koji izranja kada nas svakodnevne uloge preplave.
Već djevičansko slušanje vodi poigravanje glasom: teksturiranje, harmoniziranje, vokalno balansira između suptilne provokacije i mantričkog transa. Koliko god ne volio usporedbe, evo već druge: ovakav manirizam najviše volim kod Fione Apple slične autorske poetike. Obje kantautorice tkaju šablone od samoglasnika i slogova s kapacitetom na momente nježnog, na momente agresivnog guranja u psihološke vrtloge. Neizrecivo psihodelično i time potpuno neočekivano od djevojke koja je između albuma eksperimentirala s granicom art popa.
Možda i nesvjesno priču o otkantavanju Kikimore piše prema arhetipu putovanja junaka. Narativ, koji nas je suviše rano ove godine uronio u tamni vrtlog njene pjesme, vodi k Akciji, zgušnjava svaku česticu atmosfere, poziva u avanturu preispitivanja onih najdubljih slojeva bića. U “Ča je novoga” glasom, mantrički i cinično udara prema muškarcu koji je nekoć bio važan. Ovdje pjeva na čakavštini koja se na ostatku albuma pojavljuje tek u mrvicama. U “Dobro jutro ratniče” ogoljuje se do najmračnijeg dosadašnjeg trenutka pisanja, progovarajući defetizmom, gnjevnim i moćnim, kojega ni žestoki efekti režanja ne mogu potpuno dočarati dok uho ne posvetite novim slušanjem ne glasu nego – tekstu. To je pjesma, možda najmračnija koju je dosad oblikovala, gdje i najmarljivije slušanje uranja u ponor sumnji u svijet obećanih razočaranja. Ovo je onaj klimaks, kulminacija, break it or make it. Kao tekstopiskinja, svakim novim slušanjem – a zove me stalno – jačeg sam dojma da je pisala album intuitivnom metodom (odatle efekt katarze), jer nakon vrhunca iz mentalne sumaglice nazire se samopoštovanje. “Minimalom “odbacuje kompromise vlastite slobode i podređivanje umišljenoj ideji sreće u paru, premda samoću ne tretira kao trijumf u ritualnom post-wokerstvu, nego propitkuje budućnost odabrane sudbine. Ali barem je ima pod svojom kontrolom.
Ironija i sarkazam su dominantni tropi albuma, pa tako rešeta njima u pjesmi naslova “Iatrofobija” (termina koji sam morao provjeriti u rječniku), o slabiću koji, obuzet strahom od suočavanja sa svojom stvarnošću traži utjehu u neizvjesnosti, dok izbjegavanje istine postaje zamka što ga sve dublje vezuje za vlastite hendikepe. Veliko finale simbolizma dolazi s “Devetkom mačeva (u loopu)”, oslonjenu čujno na simbologiju tarota u priči o frustraciji zbog naivnoga jalova vjerovanja u osobu bez kapaciteta reciprociranja ranjivosti. Umjesto preodgoja slijedi odjeb nepromjenjivih, a s njima i titravih tjeskoba sve dok se ne rastope u mir samodostatnosti. Neki emotivno nezreli očigledno joj je išao na neku stvar.
Iako bi psihoanalitičari imali studiju slučaja, analize arhetipa, lirski nabijen frustracijom i razočarenjem, “Baj baj Kikimora” u svoj svojoj punini glazbeno je treperav čin oslobođenja, divlja kompozicija prema autobiografskom iskustvu kakvom Barbara odbacuje obrasce pristanka na ono što ne dopušta razvijanje. Tematski istražuje rane i suprotnosti, a na trenutke se vrlo očigledno ruga umišljenoj muškosti temeljenoj na zatomljavanju na kakvu kao kantautorica ne pristaje. Ipak, nesvjesno je očito poklekla, jer da nije, ne bi ni bilo ovog sangviničnog albuma. Možda kao dnevnik, možda kao otisnuće duše iz zatvora, a možda samo kao pranje do čestica onog iskonskog, album je otpor neproduktivnoj tromosti. Povezano aranžiran – koliko god da spominjao težnje razigravanju instrumentalista – osim što se lako sluša u kontinuitetu time vapi za gramofonskom pločom kao cjelovit i koherentan zvuk – žudi za live izvedbom, zbog čega bih možda najviše od svih albuma ove godine htio i mogao zamisliti na nekom Tiny Desku kada bi za nas male Hrvate to bila moguća prilika. “Baj baj Kikimora” dolazi na kraju godine i upada mi u top ostvarenja u glazbenom moru kao psihodelični otok na kojem želim biti nasukan sam.
