Ugledni redatelj i ovim je filmom, koji smo imali prilike pogledati u kinima Cinestar, pokazao visoke estetske, umjetničke i ljudske kriterije u svom stvaralaštvu, a film je, između ostaloga, ovjenčan i Zlatnim lavom na filmskom festivalu u Veneciji te nominiran za Europsku filmsku nagradu i Zlatni globus.
Komorni film scenarista i redatelja Pedra Almodóvara, s vrlo malo likova ali svako, pa i najmanje pojavljivanje je upečatljivo. Nešto više prostora, osim dakako briljantne Tilde Swinton kojoj odlično sekundira Julianne Moore, imao je John Turturro i maksimalno je iskoristio svoj prostor i vrijeme. Alessandro Nivola mi se posebno svidio u ulozi policajca istražitelja Ingrid (Moore) nakon završnoga čina Marthinog života (Swinton), čina koji ljudi nazivaju različitim imenima (samoubojstvo, eutanazija…). Valja spomenuti i direktora fotografije Eduarda Graua te glazbu koju je skladao Alberto Iglesias. Današnji filmovi „nemaju vremena“, često „žure“, natrpani su efektima, a prazni sadržajno. Ovaj film ima svoju priču, svoj ritam, logiku, otvara niz ozbiljnih pitanja, koja nisu karakteristična za neko „davno prošlo vrijeme“ već su uvijek aktualna jer su (opće)ljudska.
Površni pojedinci najčešće se bave marginalnim stvarima pod krinkom civilizacijskih i svjetonazorskih pitanja. Seksualna orijentacija i slično… Ljubav koja bi trebala štititi i braniti od manje-više svega, a naročito od kriznih stanja i teških i stresnih situacija u životu je, u slučaju epizode koju spominje Martha iz svoga bogatoga iskustva ratne reporterke, zabranjena; stavljena izvan zakona. Iako, paradoksalno je, ljubav bi trebala biti zakon iznad svih, najčešće nije tako. Liričnost i ljepota, poezija prirode vidljiva je u svakoj sekundi filma. U pejzažu, u krupnim planovima, u gestama i grimasama, u osmijehu i u tuzi i sreći koje su dvije različite strane istoga novčića – života. Monete kojom, na ovaj ili onaj način, „kockamo“. Ponekad ulažemo cijelog sebe, a katkad i kalkuliramo, ostavljajući „kusur“ za… koje dane? Prijateljstvo je još jedna stvar koja se uvijek preispituje, mijenja se značenje toga pojma; ono je nekad značajno, a nekad profano – kažemo za mnoge da su nam prijatelji iako to nisu.
Volim Almodóvarove filmove ali preferiram “Volver” i “Juliettu” u odnosu na npr. “Žene na rubu živčanog sloma” ili “Sve o mojoj majci” (iako su i ovi potonji odlični). Ovaj film ima i duše i duha. Divni su momenti zajedničkoga gledanja i odavanja počasti Busteru Keatonu, ali i Jamesu Joyceu i Johnu Houstonu. O Mrtvima, i literarnim Jamesovim ali i filmskim, Johnovim – sve najbolje. O mrtvima i živima Almodóvarovima – također. Veliki mali film.
