Ukoliko ste imalo vezani za Internet, portale i društvene mreže, a svakako jeste, jer da niste ne biste ovo sada čitali, zar ne, onda vam definitivno nije promakla vijest o smrti Davida Lyncha, jedinstvenog američkog redatelja koji je iza sebe ostavio toliko jedinstveni, a opet duboki trag, da gotovo i ne postoji portal ili „content creator”, koji se upravo ovih dana nakon te tužne vijesti nije osvrnuo na njegov život, rad i utjecaj te pokušao objasniti zašto je ovaj, po mnogima „čudak“ bio baš njima omiljen i utjecajan.
Objasniti nečiji život komplicirano je poput pokušaja da objasnite njegove filmove. A na pitanje da ih sam objasni, David bi uvijek spremno odgovarao: NE! Da, njegovi filmovi su nadrealističke, psihološke i nerijetko noir misterije koje zadiru u ljudsko stanje i struje svijesti, ali svatko ih ima pravo doživjeti i tumačiti na svoj, jedinstveni način. Onako kako ih sam shvati i osjeti. Po čemu je onda značajan čovjek čije filmove, recimo, moja mama ne razumije, ali je voljela “Twin Peaks”?
David Lynch, redatelj je kojega možemo smjestiti između velikana sedme umjetnosti među koje spadaju: Federico Fellini, Alfred Hitchcock, Billy Wilder, Stanley Kubrick, ali i Tim Burton, Cristopher Nolan, Ves Anderson, Jim Jarmusch… Neki od spomenutih su učili od njega, od nekih je on sam učio, ali nikada nije posuđivao. Bio je i ostao tvrdoglavo svoj i jedinstven. Stoga, želimo li objasniti njegovu genijalnost, jedinstvenost i život, najbolje je da to učinimo kroz njegove filmove. I to samo one koje smatramo nabojima od ovoga autor. Hm, dakle, gotovo sve. Zapravo, kako bi izbjegli nepotrebne i isprazne hvalospjeve, prošetat ćemo s vama kroz bogati život ovog jedinstvenog multimedijalnog umjetnika, na način koji najbolje popunjava prazninu koja za njime ostaje. Kroz njegove filmove. I ne, nećemo vam “spojlati” suviše. Možda tek tamo gdje se “fanboy” fascinacije ne uspije suzdržati. Jer ne nudimo vam zapravo objašnjene filmova. Ovo je popis i antologija, ali i snažna linearna preporuka za višednevni filmski/video maraton. Nećemo baš reći naređenje.
Shvatit ćete da je David Lynch, kao svaki pravi multimedijalni umjetnik prvenstveno slikar, a onda se iz tog temelja razvija sve drugo. Njegove su slike u ovom mediju – pokretne. Prožete bojama i emocijama, stoga će vam poneki prizori još dugo, dugo, nakon gledanja filma igrati fliper po mislima. Zato svaki film završavamo izborom neke od za nas epskih scena. Ne morate se složiti, jer i sam David kaže da svatko film vidi na svoj način, ali nećemo ih niti suviše opisivati/objašnjavati. Prepoznat ćete ih tek ali i sami pogledati film, na što vas ovdje potičemo.
Pa krenimo našu šetnju kroz celuloidni timeline života ovog jedinstvenog redatelja.
1. “Eraserhead” (1977.)
Kao mladić David je otišao na koledž kako bi studirao slikarstvo. No pronašao je za sebe medij kojim može dublje i emocionalnije izraziti svoje zamisli, te se okrenuo filmu, a na Konzervatoriju Američkog filmskog instituta producirao je svoj prvi igrani film, “Eraserhead“, ali put nije bio lagan. Nakon par kratkometražnih pokušaja i skoro pa odustajanja od akademije, uz nagovor dekana koji je Davida smatrao jednim od boljih studenata, Lynch se napokon prima svoje zamisli uz garanciju da se ovaj puta nitko neće uplitati u njegove ideje, pa ma kako neshvatljive i bizarne na prvi pogled bile ljudima. Problem koji će ga pratiti tijekom cijelog života. “Eraserhead” je trebao biti kratak film, ali je uz zamišljenih četrdesetak minuta dostigao gotovo sat i pol, što ga je učinilo dostojnim da postane „feature film”, odnosno dugometražni.
David je tada imao tek dvadesetak godina i na film je nadrealističkim tonom u crno-bijeloj tehnici prenio svoje impresije industrijski depresivne Philadelphije, podsvjesnih strahova mladog oca s bolesnim djetetom i sve to pojačao „na 11“. Kako je bio vrlo financijski ograničen, bilo je potrebno čak četiri godine da se film završi, uglavnom Davidovom upornošću, iako su ga mnogi nagovarali da se okani filma i neka se posveti nekom „pravom“ poslu. Čak i kada je film napokon bio gotov, odbili su ga gotovo svi važniji festivali. To nije bilo nimalo lako razdoblje u Lynchevu životu, a spas od anksioznosti, nervoze i ispada bijesa našao je u transcendentalnoj meditaciji, koju je od tada prakticirao svakodnevno.
Glavnu ulogu odigrao je, s obzirom na dugi porođajni proces filma, vrlo strpljivi Jack Nance, koji će postati Lynchevo zaštitno lice i pojavljivati se u skoro svakom Davidovom filmu sve do smrti ovoga glumca. Film je prihvaćen tek na filmskom festivalu u Los Angelesu i od kritičara opisan kao „bolestan“, no baš to ga je učinilo zanimljivim, te je počeo biti prikazivan u art kinima gdje mu je popularnost počela rapidno rasti. Toliko da je čak i slavni Stanley Kubrick rekao da mu je to jedan od najdražih filmova svih vremena i pokazivao ga je prijateljima dok se spremao snimiti „Isijavanje“.
EPSKA SCENA: Od famozne večere u krugu obitelji i pečenog pileta, pa do izgleda samog djeteta i dame iz radijatora, za epsku scenu ipak ću odabrati intervju, daleko nakon filma, u kojem je David na pitanje želi li obrazložiti zašto smatra “Eraserhead” svojim najproduhovljenim filmom, jednostavno kratko odgovorio: “Ne!”
2. “Čovjek-slon” (1980.)
“Ti nisi normalan i ja te volim”, bila je reakcija slavnog Mela Brooksa na Lynchev filmski prvijenac. “Kao producent, želim da budeš redatelj mojeg filma o tragičnoj priči čovjeka slona. On je kao Jimmy Stewart s Marsa”, opisao je Brooks Lyncha. David je prihvatio ponudu i našao se uz impresivni ansambl. Odnosno John Hurt kao John Merrick u istinitoj priči o teško deformiranom čovjeku u viktorijanskom Londonu, koji je prikazivan u svojevrsnoj “cirkuskoj” izložbi, ali ga je kasnije uzeo pod brigu londonski kirurg Frederick Treves, kojeg je odglumio, također danas legendarni Anthony Hopkins. Iako snimljen u gotovo nadrealističkom tonu i crno-bijeloj tehnici, “Čovjek-slon” nazvan je “jednim od najkonvencionalnijih” Lynchevih filmova i postigao je veliki kritički i komercijalni uspjeh, zaradivši čak osam nominacija za Oscara, uključujući i onog za najboljeg redatelja.
EPSKA SCENA: “Ja nisam životinja, ja sam ljudsko biće!” (“I am not an animal! I am a human being!”)
3. “Dina” (1984.)
Preko noći mladi redatelj postao je vruća roba u Holywoodu. George Lucas ga je pokušao nagovoriti da za njega režira treći nastavak sage “Zvjezdani ratovi – Povratak Jedija” , ali David mu je ljubazno odgovorio da koliko god mu se sviđa njegova mašta, sebe ipak ne nalazi u tom svijetu.Međutim, filmski utjecaj i cash grab “Zvjezdanih staza” bio je neosporiv u filmskim krugovima i među filmskim studijima i David na kraju prihvaća poziv producenta Dine De Laurentiisa za adaptaciju epske svemirske opere po predlošku istoimene kultne knjige Franka Herberta.A početak… početak je vrlo delikatan trenutak, a “Dina” će postati važna lekcija u Lynchevoj filmografiji.
Nakon što mu je odbijeno da adaptacija bude u rasponu od dva filma, a zatim i naređeno da trajanje od 3 sata za film mora smanjiti na dva sata, David upravo shvaća zašto su na istoimenom filmu već ranije u svojim pokušajima zube polomili i Alejandro Jodorowsky i James Cameron. Umjesto intelektualno znanstveno fantastičnog epa u kina stiže reducirano zbrčkani ishitreni kaos koji propada na kino blagajnama. Od uloženih 45 milijuna nije uspio povratiti niti 30 i definitivno nije postao novi “Zvjezdani ratovi”. Osobno, ovaj film sam gledao baš u kinu kao klinac i dan-danas uz svu nesavršenost ima posebno mjesto u mojem srcu, samim time što sam bio premlad za Herbertove knjige. Nakon svih tegoba i ratova s producentima i studiom, Lynch se ogradio od „Dina“ i ne želi ga niti spominjati, što znači da, nažalost, nikada nećemo dobiti njegovu potpunu trosatnu viziju. Jer film ipak ima svoj šarm. Od odličnih kostima, scenografije i sountracka, do impresivnih glumaca pa čak i samog Davida u cameo ulozi, sve od početka prijateljstva i dugogodišnje suradnje s Kyleom MacLachlanom kojem je ovo bio prvi pravi film.
EPSKA SCENA: Od samog početka s monologom Virginie Madsen, do odlične scene sa Siân Phillips kao časne majke reda Bene Gesserit pri testiranju mladog Paula Atreidesa, pa do “Sleeper must awake“ i letećeg Baruna, scena koju ćemo izdvojiti ipak je Sting u svemirskim spido gaćama… Epic!
4. “Plavi baršun” (1986.)
Naučivši da ne pristaje više na tuđe i besmislene kompromise, Lynch ipak zakopava ratnu sjekiru s producentom De Laurentiisom, a uz to, po ugovoru mu je dužan još barem jedan film. Ali definitivno ne nastavak “Dine”. David ne želi više nikakva uplitanja i ustupke, te mu Dino de Laurentiis daje časnu pionirsku, kako mu se ovaj puta neće nimalo uplitati u njegove zamisli i kreativni proces. Lynch odlučuje režirati svoje vlastito autorsko ostvarenje. Vratiti se tamo gdje se najbolje osjeća. U mirnoću amerikane, gdje naličje idiličnih bijelih ograda i uredno pošišane trave skriva mračne tajne i misterije, psihodeličnog noir otuđena i nasilja.
Uz tek desetinu budžeta koji je pojeo „Dinu“, sa sobom dovodi Kylea MacLachlana, ovaj puta u ulozi mladog studenta koji se s koledža vraća u lijepu rodnu pripizdinu, nakon što mu za filmsku umjetnost ikoničnu uvodnu scenu u filmu – otac doživljava moždani udar. Uz svoju znatiželjnu narav, kao „all American boy“ dobar i željan pomoći, uvlači se u istragu vezanu uz prelijepu, tajanstvenu pjevačicu iz noćnog kluba (Isabella Rossellini) i skupinu psihopatskih kriminalaca koji su oteli njezino dijete. A koje predvodi sadistički Frank Boot, odnosno u toj ulozi, odličan Dennis Hopper.
Film postaje nedvojbeni hit, iako je podijeljenost kritike između ljepote filma i sirovog nasilja izazvala određene kontroverze. Filmu su ponajviše zamjerali samu činjenicu da im se zapravo svidio na momente toliko nasilan film. “Plavi baršun” vratio je Lyncha na njegovu uhodanu stazu kojom se odlučio kretati u ostatku svojega filmskog stvaralaštva. Psihološke trilere koji ogoljuju i rekonstruiraju podsvjesnu i psihološku prljavštinu američkog sna, bez napuhanih budžeta uz potpunu kreativnu kontrolu.
Jedan od važnih aktera filma i je glazba i ovo je bio početak dugogodišnje suradnje Lyncha s kompozitorom Angelom Badalamentijem. Kako je Alfred Hitchcock imao svojega Bernarda Herrmanna, tako je i Lynch pronašao – Badalamentija, koji će svoje najveće glazbene i kreativne vrhunce postići upravo uz filmsku vrpcu Davida Lyncha.
EPSKA SCENA: Osim uvodne scene i uha u travi, kao epsku scenu ipak ćemo izabrati jezivo majstorski performans Dennisa Hoppera koji s maskom za kisik između nogu Isabelle Rossellini galami: “Mommy, mommy, baby wants to fuck”
5. “Twin Peaks”(1990. – 1991.)
Bankrot filmskog carstva Dine De Laurentiisa oslobađa Lyncha od daljnjih filmskih obveza s ovim producentom i David uzima kreativnu pauzu koja mu je označila kraj braka, ali i vezu s Isabellom Rossellini, koja je njihovu suradnju opisala kao gotovo spiritualno stapanje umova. U vrijeme dok uzima pauzu od Hollywooda i stvara glazbeni album s Julee Cruise i Angelom Badalamentijem, upoznaje scenarista Marka Frosta, zaslužnog i za epizode policijske drame “Hill Street Blues”. Pomisao na ograničenu kvalitetu televizijske produkcije i neprestano prekidanje reklamama, nije nešto što bi privuklo Davida, ali ideja o kontinuiranoj prići koja se provlači kroz epizode uz suradnju s Frostom postaje mu i više nego primamljiva.
Već i sama pilot epizoda, doslovno je ošamarila cijeli planet i privukla uz male TV ekrane. Nakon uvoda s prekrasnim prizorima američke divljine i ruralne idile uz hipnotizirajući Badalamentijevu glazbu, ovaj puta doslovno medeni starčić Jack Nance (ne više spooky kao u “Eraserheadu”), objavljuje svoj pronalazak na telefon lokalnom šerifu: „Ona je mrtva, umotana u plastiku“. Šerif, na rubu jezera iz plastične vreće odmotava tijelo djevojke i mi, gledatelji vidimo prekrasno lice mrtve djevojke, sa smirujućim smješkom i seksipilom Marilyn Monroe. Opisana i shvaćena kao „serija kao niti jedna druga“, svojom ljepotom i misterijom postaje instant klasik, a Lynch se vješto poigrava i parodira s formatima TV sapunica i teen drama, u koje uvlači trojanskog konja koji skriva niti noir trilera i mračnih misterija ljudskog duha. I da razjasnimo jednu stvar, niti sove mi nisu onakve kakvima se čine.
U seriju kao glavnog protagonista Lynch ponovo dovodi Kylea MacLachlana ali i ostalo mnoštvo svojih vjernih i omiljenih glumaca koji su mu bili podrška još od snimanja „Dune“.
To su i mlade snage među kojima su recimo i Lara Flynn Boyle, Mädchen Amick ili Sherilyn Fenn, koje preko noći postaju mega popularne zvijezde. David se voli okružiti ljudima, glumcima i suradnicima s kojima je radio i s onima za koje se pokaže stanju doprinijeti ugodno atmosferi na setu. Uplitanje studija i inzistiranje za ubacivanjem nepotrebnih ljudi u produkciju, inzistiranje na okivanju ubojica Laure Palmer i ograničavanje Lynčeve kreativne slobode počinje stvarati zamor i kod Davida i kod Frosta. Nakon prve sezone Lynch se odlučuje posvetiti svojem sljedećem filmu i naredna sezona “Twin Peaksa” jasno pokazuje, ne samo da je kapetan napustio brod, već da je i kormilo nestalo s njime. Inteligentna nadrealna intriga prve sezone postaje blesava farsa u drugoj, i tek povratak Lyncha kroz cameo i kao redatelja intrigantne sedme i nakon toga dakako i finalne epizode, spašava seriju od drastičnog pada gledanosti u koji je utonula.
„Oni su idioti koji su dobili nešto s čime ne znaju što bi i kako to iskoristiti“, ustvrđuje kreativni dvojac te Lynch i Frost odlučuju prekinuti suradnju sa ABC studijem i maknuti se od projekta.
EPSKA SCENA: Nemoguće je izabrati tek jednu, svaka epizoda po redateljskom palicom Lyncha ima svoje antologijske momente kojima bi mogli posvetiti još jedan opširan članak. Od Laure Palmer do ludosti njenog oca, „bešumnih zastora“ i gospođe s kladom te vijesti da se tvoja žvakaća vraća u modu, unutar pahantsmagoričih scena u “Black Lodge”.
„Diane, 11:30 AM, February 24th. Entering the town of Twin Peaks, five miles south of the Canadian border, twelve miles west of the state line. I’ve never seen so many trees in my life.”
I dakako, damn good coffee!
6. “Divlji u srcu” (1990.)
Nakon početnog uspjeha i naglog gubitka kreativne slobode koja je došla s planetarnom popularnosti serije, te naglo naraslim apetitima ABC studija, Lynch se vraća filmu u svoju uhodanu domenu. I poput „Plavog baršuna“ okosnica je opet ljepota ljubavne priče unutar ludila nasilja. Umjesto MacLachlana koji je ostao odrađivati ulogu agenta Coopera u “Twin Peaksu”, uz Lauru Dern je ovaj puta Nicolas Cage, u jednoj od svojih boljih uloga, ali svu pažnju filma ponovo odnosi glavni negativac. Ovaj puta je to odlični Willem Dafoe, kao valjda najljigaviji lik ikada – Bobby Peru.
Lynchev povratak krojenima nije oduševio američku kritiku koja je očekivala novi “Twin Peaks”. Ali unatoč mlakoj reakciji američkih kritičara i gledatelja, „Divlji u srcu“ osvojio je Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu 1990. Iako, kad je dobio nagradu, publika je izviždala Lyncha i film.
EPSKA SCENA: Oh, spojler alert! Ali jedna od najboljih scena je definitivno brutalno komična smrt Bobbyja Perua!
7. Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom” (1992.)
Nakon uspjeha „Divlji u srcu”, David se, iako bez Frosta, ipak ponovo vrača u „Twin Peaks“, ali ovaj puta kao svojevrsni prequel-sequel-kino film. Objašnjava psihu, motive, povezanost sa stanovnicima i posljednje dane duše i srca serije – Laure Palmer. David nije uspio okupiti svu ekipu iz serije u filmu ali se je prilagodio tome. Glumicu Sherilyn Fenn, koja u seriji tumači Audrey Horne, neposredno prije otela je i zauzela vlastita kćer za nadnaravni triler „Helenina kutija” koji pokazuje da jabuka ipak ne pada daleko od stabla. Kyle MacLachlan se također umorio od serije i svoga lika Agenta Coopera, ali je ipak pristao pojaviti se u filmu pa barem na kratko. Ali filmom zato briljiraju i nova lice koje tumače Chris Isaak, Kiefer Sutherland i genijalni cameo by David Bowie. Iako donosi objašnjenje i razrješenje smrti Laure Palmer uz odličnu Sheryl Lee u smrtonosnom valceru koji predvodi Ray Wise, kao njen otac Leland Palmer, unosi mnoštvo nadrealizma u ionako ograničenom formatu i bitno se tonom razlikuje od serije i time značajno gubi publiku i doprinose na kino blagajnama.
EPSKA SCENA: Je li to cameo Davida Bowieja, djevojka s kiselom facom i crvenom perikom ili sam kraj filma, odnosno spasenje nakon neizrecivog? Međutim ono što epski ostaje iza ovog filma svakako je soundtrack s ugođajem glazbom i pjesmama (“Theme From Twin Peaks”, “Questions in a World of Blue”, “A Real Indication” i naravno “Sycamore Trees”) koje i dan-danas ugodno podižu laganu jezu na koži.
8. “Izgubljena cesta” (1997.)
Živeći već godinama u Los Angelesu, nakon Twin Peaksa Lynch se zasitio tema idilične amerikane i malenih zaboravljenih gradića, pa postaje kreativno opsjednut urbanijim pričama koje sada seli u L.A. “Izgubljena cesta” je prvi film koji je očitoj niskobudžetnoj tribologiji dao i više no eksplozivan start. Faustovska je to priča o preplitanju umjetnosti i nasilja, kada želje i ambicije prerastu ograničenja i mogućnosti. Iz frojdovske anksioznosti i paranoje, čovjeka u kojem raste ubilački bijes radi vlastite nesigurnosti i nemogućnosti da zadovolji svoju prekrasnu ženu, film prerasta uz kafkijanski obrat u mračan noir u kojem se isprepliću podsvjesne žudnje sa surovom stvarnošću. U redu, samo ovo objašnjene zvuči blesavije od očekivanog, ali ne želimo vam spoilati ovaj izniman film nadrealnih stanja svijesti koji je poput dugometražnog glazbenog spota u kojem se izmjenjuju i mnoge cameo uloge pa možete zamijetiti i L.A. glazbenu scenu s umjetnicima poput Henryja Rollinsa, Twiggyja Ramireza (Jeordie White) i Marilyna Mansona, ali i jedno od zadnjih pojavljivanja neizostavnog Jacka Nancea, koji je bio konstanata u gotovo svim Lynchevim filmovima i Richarda Pryora. Pa čak i Guy Siner, kojeg se ovdašnja (starija?) publika vrlo dobro sjeća iz serije „Alo Alo“ gdje je briljirao kao Lieutenant Gruber.
Iako su mnogi smatrali fanatičnu ulogu Billa Pullmana pomalo mlakom, mišljenja sam da je ipak bio savršen za ovu ulogu, a u filmu su svakako briljirali prekrasna Patricia Arquette i više nego odličan Robert Loggia, jer Lynch definitivno zna izabrati i usmjeriti svoje karizmatične negativce. Valja napomenuti da je autoru ovoga teksta odgovor na pitanje koji je film prvi put pogledao dok je još bio klinac ( i razumio ga tek naknadno, nakon ponovnih gledanja godinama kasnije), bio jedan od onih filmova koje ne shvatiš odmah ali te natjeraju da otrčiš u CD shop i kupiš soundtrack (film je iz 1997., a tada su Internet i streaming bili tek znanstvena fantastika) – koji čuva još i danas. Naime, nakon hipnotičkog veličanstvenog uvoda u film, s pjesmom Davida Bowieja „I’m Deranged” ( da, funny how secrets travel…) do odlične obrade “This Magic Moment” u izvedbi Loua Reeda, Lost Highway je spomenutog klinca, a i većinu šire američke i svjetske publike, svojim sountrackom u sendviču s očekivano odličnim Angelom Badalamentijem, upoznao sa značajnim bendovima i umjetnicima među kojima dominiraju: Nine Inch Nails i Trent Reznor, The Smashing Pumpkins i naravno Marilyn Manson i Rammstein, koji su tada bili u svojim komercijalnim začecima.
Ponovo van Hollywoodskih normi i očekivanja, iako danas priznat kao kultno i magično nekonvencijalno remek djelo, “Izgubljena cesta” nije postigao značajni uspjeh niti kod kritike niti na kino blagajnama, ali je zacementirao put za ono što tek dolazi.
EPSKA SCENA: Izbor je ponovo težak, jesu li to seks ili porno scene sa Marilynom Mansonom, ili Patricia Arquette dok samilosno potapša Pullmana s „ma u redu je“ nakon neuspjelog seksa ili gotovo svaka replika Roberta Loggie? Odabrat ćemo ipak pojavljivanje Roberta Blakea kao mystery mana dok nam replikom “I’m there right now” ugodno ledi krv u žilama.
9. “Straightova priča” (1999.)
“Nakon “Twin Peaks:Vatro hodaj sa mnom” i “Izgubljene ceste” kritika je voljela pljuvati po Lynchu kao redatelju koji je jedino u stanju snimiti filmove kojim ugađa samo sebi i jedini ih razumije, uz paradu nadrealizma i nasilja, odnosno kako više nije u stanju stvoriti išta za širu publiku. Globalno iznenađenje dolazi filmom “Straightova priča” koji je, pazi sad, snimljen za Disney! Lynchev je to povratak u nostalgiju ljudske duše koju je prvi puta načeo u „Čovjeku-slonu“. To je definitivno najkonvencionalnije snimljen Lynchev film, po istinitoj prići, o krhkim ljudima u potrazi za osobnim dostojanstvom na vlastite tvrdoglave načine. Ovaj film je topla i nostalgična priča o starcu kojeg u svojem zadnjem pojavljivanju odlično utjelovljuje Richard Farnsworth. Čovjeku koji shvaća kako mi je život na odmaku. I pošto zbog starosti i lošeg vida ne smije više voziti auto, nakon vijesti da mu je otuđeni brat s kojim se nije video godinama doživio moždani udar, odlučuje ga posjetiti i preći put od oko 400 kilometara – na kosilici.
Lynch je ovaj film opisao kao svoj najviše eksperimentalni. Film ceste, u kojem starac Alvin susreće razne likove i dijeleći životne mudrosti utječe na njih, baš kao što oni utječu na njega, dok u međuvremenu prolazi kroz idilične ruralne krajolike, od Iowe do Wisconsina. David je ponovo dokazao da ga ne zanimaju očekivanja medija i industrije, nego kako mu je samo važno ostvariti dobru zamisao i ispričati priču.
Richard Farnsworth je za naslovnu ulogu bio nominiran za Oskara kao najstariji glumac koji je doživio takvo priznanje. Na Filmskom festivalu u Cannesu, po mišljenju žirija film je sranje, ali je nakon prikazivanja dobio višeminutne ovacije publike. Baš kao u obrnutom slučaju s “Divlji u srcu” – ne možeš svima udovoljiti. Opisan kao „najmanje Lynchevski film“, sam David odgovara na to: „Ne znam i ne želim znati što to znači. Ja se samo volim zaljubiti u ideje, slijediti ih i ostvariti.”
EPSKA SCENA: Iako je cijeli film prepun dojmljivih prizora i dijaloga, poput onog dva ratna veterana, ipak finalna scena u kojoj Alvin napokon stiže do svoga brata u odličnoj izvedbi Harry Dean Stantona ( „Vozio si ovo čudo sve do ovdje samo da me vidiš?“), njihov dijalog, čak i kada šute, te kažu sve tek pogledom i očima, rijetko koga može ostaviti ravnodušnim.
10. “Mulholland Drive” (2001.)
Iako zamišljen kao TV serija, nakon snimljenog pilota ABC ipak odbija ideju o mračnoj nadrealističkoj seriji i odbija Lyncha. Međutim, pilot je privukao pažnju francuske produkcijske kuće StudioCanal koja otkupljuje prava i omogućuje Lynchu da završi projekt kao kino film. „Mulholland Drive“ u svojoj srži neodoljivo podsjeća na “Izgubljenu cestu” i na neki način nastavlja osnovnu ideju. Priča nam nelinearnu, nadrealističku priču o tamnoj strani Hollywooda, u kojoj briljiraju odlična Naomi Watts, očaravajuća Laura Harring i Justin Theroux. Ovaj puta ljepše upakiran nadrealizam s dvije prekrasne glumice ostvaruje i vrlo dobre rezultate na kino blagajnama, a osim toga donosi Lynchu i treću nominaciju za Oskara, ali i nagradu za najboljeg redatelja na Canneskom filmskom festivalu 2001. „Napokon njegov eksperiment nije razbio epruvete“ – komentira filmski kritičar Roger Ebert koji do tada nije bio suviše sklon Lynchevu opusu, a anketa BBC-ja iz 2016. u kojoj je sudjelovalo 177 filmskih kritičara iz 36 zemalja, proglašava „Mulholland Drive“ jednim od nevažnijih filmova 21. stoljeća. Jesmo li vam objasnili o čemu se (zapravo) radi u filmu? Da, upravo tako 😉
EPSKA SCENA: Ufff… je li to scena čiste jeze, psihološkog horora usred dana nakon “diner” scene ili scena u kazalištu uz izvedbu pjesme „Llorando“ u kojoj pjevačica pada na tlo ali pjesma ne posustaje ili pak intimna scena između Betty i Rite… javite nam kada pogledate film, ako već niste.
11. “Unutarnje carstvo” (2006.)
“Mulholland Drive” je bio uspješan ali vrlo iscrpljujući korak, te Lynch uzima kreativnu pauzu dalje od ozbiljnih produkcija. Posvećuje se ostalim kreativnim ljubavima. Od glazbe do snimanja malenih kratkih eksperimenata koje objavljuje na svojoj internet stranici (i Rabbits!!) . Tamo čak i vodi video dnevnik iz Cannesa gdje je pozvan da bude član žirija. Taj dnevnik kasnije dobija i vlastiti sountrack. U tom razdoblju nastaju ideje za sljedeći filmski projekt. Poput vraćanja krojenima, David se izolira iz ozbiljnosti hollywoodske produkcije i baš kao na samom početku iz vremena “Eraserheada” radi sve sam. Od izrade seta do snimanja, a ujedno se okružuje prijateljima, ali i uzima studente filmske akademije dajući im priliku da mu pomažu i uče. Postepeno nastaje “Unutarnje carstvo” u koji se među ostalim pridružuju Laura Dern, Justin Theroux, Jeremy Irons i Harry Dean Stanton. Treći je to film takozvane L.A. trilogije. Ovaj puta o glumici čiji svijet postaje nadrealistička noćna mora u kojoj se krene gubiti i stapati s personom svog lika kojeg glumi u filmu.
EPSKA SCENA: “cut” at Hollywood Sunset Boulevard. Ali i eye candy za sve poznavatelje Lyncheva rada i opusa ovdje u obliku „Rabbits“ <3.
12. “Twin Peaks ” (2012.)
Nakon 25 pet godina pauze Mark Frost i David Lynch odlučili su se za nastavak analogijske serije, kojom još jednom uspijevaju pomaknuti granice televizijske priče, ovaj put rekonstruirajući novije filmske forme. Početne epizode nisu djelovale nikako kao nostalgična amerikana od prije par desetljeća, a dekonstrukcija sapunica ovaj put je evoluirala u rekonstrukciju reality televizije i digitalnih medija, na način kako je od tada i sama televizije „evoluirala“. Osma epizoda pod nazivom „Got a Light“ i po riječima filmskog snimatelja Petera Deminga definitivno je bila “like no other”, ali to se (ponovno) može reći i za cijelu seriju. S Kyleom MacLachlanom u trostrukoj ulozi, nakon četvrt stoljeća s povratkom „na mjesto zločina“ bilo je to uzbudljivo nostalgično sretno/tužno putovanje na mjesto poznatih, a sada ostarjelih likova u znaku vremena koje odiše moralnom, kriminalnom i kulturnom entropijom.
EPSKA SCENA: Trinity test & dougie u Casinu!
Za zadnje veliko filmsko pojavljivanje Davida Lyncha New York Times je napisao: “Gospodin Lynch nikada nije snimio konvencionalan holivudski film koji se sviđa publici. Ali 2022. pristao je na epizodnu ulogu u jednom: u autobiografskom filmu Stevena Spielberga “The Fabelmans”, gdje je zagonetni, ako ne i jezoviti gospodin David Lynch dobio ulogu Johna Forda, tvorca vesterna i velikog starog gunđala američke kinematografije. Sentimentalna je to gesta koju se može nazvati samo Lynchejevskom. “U te kratke dvije minute razgovora, između redova, veliki John Ford mi je poručio, idi u muzej, gledaj slike, gledaj horizont, gledaj boje, uči iz umjetnosti svakodnevno.” – rekao je Spielberg. Tko bi bolje to mogao ponoviti svima nama nego David Lynch?!
A mi smo vam upravo dali 12 prijedloga i razloga za naknadno učenje. Uživajte i ne zaboravite riječi Davida Lyncha: “Uvijek slijedite svoje snove, osim ako su glupi!”
Foto: Todd Wawrychuk / Michael Yada / ©A.M.P.A.S.