Ivan Mihaljević je glazbenik, gitarist, producent i inženjer zvuka u vlastitom studiju Supersonic Songbird, ali i u zadnje vrijeme najviše vokalni trener, odnosno profesor pjevanja zbog čega su mu se javili i pjevači bendova kao što su Dream Theater i Pain. I to ne samo da ga pohvale, nego da im i pomogne.
Da Hrvatska ima brojne samozatajne talente to je već odavno jasno, ali da ćemo nakon Dine Jelusića, koji je otišao u svijet sa svojim nevjerojatnim glasom, imati i osobu koja trenira takve glasove, također na svjetskoj razini, nikako ne bih rekao. Ivan Mihaljević dolazi iz Zagreba i ne treba ga nešto pretjerano predstavljati jer je itekako poznat na glazbenoj sceni. Moje godište, ’86., što nikako nije čudno jer je to čini mi se postala zlatna generacija. Lady Gaga, Anderson .Paak, Alex Turner (Arctic Monkeys), Drake, Ellie Goulding… samo godinu stariji su Lana Del Rey, Bruno Mars, Janelle Monáe, Stromae i Melody Gardot, a godinu dana mlađi Kendrick Lamar, Michael Kiwanuka, Joss Stone, Emeli Sandé… Upravo tih godina (točnije 1985.) nastao je Dream Theater, jedan od najuspješnijih progresivnih metal bendova na svijetu. Svemir čini čuda pa je tridesetak godina kasnije spojio istu generaciju, Ivana Mihaljevića i taj bend, odnosno pjevača Jamesa LaBrieja (koji pak dolazi iz šezdesetih godina) kojemu je vokalni trener bio upravo Ivan. Nakon toga dolazi suradnja i s Peterom Tägtgrenom iz Paina, ali i neki domaći angažmani. Puno je razloga da se javim Ivanu i porazgovaramo o svemu.

Ivane, prvi put sam se sreo s tvojim imenom i prezimenom kad si postao gitarist grupe Hard Time i sjećam se da sam te tada gledao uživo na koncertu u Daruvaru. S vama su na pozornici nastupali još Osmi putnik, Cota G4 i Father, ako se dobro sjećam. Mislim da je to bila turneja RokajFest. Što se od tada, a to je bilo prije sigurno 15 godina, promijenilo? Kako si došao od toga da si bio gitarist u jednom hard rock bendu do činjenice da danas učiš druge kako pravilno pjevati?
Bok Nikola, bome se odlično sjećaš! Ima od toga 17 godina već. Promijenilo se puno! Između ostalog sam shvatio da mi stil života putujućeg glazbenika ne odgovara jer mi je draže moći relativno rano otići u krevet i imati nekog svog vremena nasamo u svakom danu. I dalje mi je gušt tu i tamo povremeno negdje nastupati, ali kad je to redovito, brzo mi postane stresno. Put do toga da postanem profesor pjevanja nije bio rezultat nekog detaljno razrađenog plana, nego nusprodukt moje želje za osobnim usavršavanjem u kombinaciji s naslijeđenim profesorskim težnjama. I prije mog vremena u Hard Timeu, pjevao sam u svom autorskom bendu uz sviranje gitare. Prvi bend u kojem sam ikad bio sam zapravo samo pjevao. Puno ljudi me upoznalo za vrijeme Hard Timea i mojeg sudjelovanja u raznim gitarističkim natjecanjima u to vrijeme i tu su me svrstali u ladicu gitarist, ali pjevanje mi je bilo strast od početka mog bavljenja glazbom. Proučavajući razne dostupne metode poduke pjevanja u cilju poboljšavanja vlastitih sposobnosti, naletio sam i na dansku metodu Complete Vocal Technique autorice Cathrine Sadolin. Jako mi se svidjela metoda, pa sam odlučio i uzeti jedan sat s profesoricom Paulom Befrits s njihovog Complete Vocal Institutea. Nikad prije nisam dobio tako jasne odgovore na stvari koje su me mučile s vokalnom tehnikom i tako precizne i djelotvorne upute kako te probleme riješiti. Nakon što sam nekoliko godina radio s Paulom online, čim mi se otvorila mogućnost, otišao sam studirati kod njih u Dansku.
Zašto baš vocal coaching? Znam da se osim sviranja gitare baviš i produciranjem, odnosno studijskim snimanjem, ali zašto te privlači baš vokal?
Budući da sam u vrijeme kad sam studirao u Danskoj već nekoliko godina radio kao profesor gitare, prirodno mi se javila želja da stečena znanja o pjevanju podijelim s drugim ljudima kao profesor. Osim toga, shvatio sam da je to područje u kojem postoji određeni deficit na našim prostorima. Većina profesora pjevanja su klasičnog usmjerenja i teško je dobiti precizne informacije i vodstvo za specifične tehnike koje se koriste u nekim drugim žanrovima. Zašto baš vokal? Ljudski glas je najekspresivniji instrument jer glas koristimo u svakodnevnoj komunikaciji i izražavanju emocija. Raspon zvukova, boja i tekstura koje ljudski glas može proizvesti je daleko veći od bilo kojeg glazbenog instrumenta.
Trenutak kad je šira javnost upoznala tebe kao vokalnog trenera jest kad smo saznali da si bio trener i pjevaču grupe Dream Theater, Jamesu Labrieju? Onda smo čuli da si bio trener i pjevaču grupe Pain, a od domaćih pjevačicu grupe Greynoise i sad vidim Red Ines. Kako je bilo raditi sa svjetskim facama i kako je uopće došlo do takve suradnje?
James mi se jednog dana u travnju prošle godine potpuno neočekivano javio emailom. Mislio sam da me netko zeza jer sam još od svojih srednjoškolskih dana veliki fan Dream Theatera. Odlučio sam svejedno odgovoriti na mail i čim prije ugovoriti sastanak video pozivom da što prije otklonim sumnje oko toga je li to stvarno on. I stvarno je bio on. 🙂 Onda sam saznao da mu je jedan novinar iz Walesa preporučio naš mali YouTube kanal RockVox koji vodimo moj prijatelj Aaron Perry i ja. Jamesu se svidjelo kako objašnjavamo i bile su mu logične stvari koje smo govorili, pa mi se odlučio javiti za pripreme pred svjetsku turneju. Peter iz Paina mi se obratio na preporuku mog dugogodišnjeg prijatelja Dine Jelusića. Lea iz Greynoisea je odlična i njihov bend je unio neku svježu energiju na lokalnu scenu i držim im palčeve da što dalje doguraju. Ines znam puno godina i stvarno je vrlo unikatan i ekspresivan vokal i svima preporučam njen novi album s bendom Bad Red Bunny. Rad s pjevačima pred svjetske turneje njihovih bendova je prilično izazovan. Repertoar je unaprijed zadan i ne možeš reći ‘ajmo pričekati s tom pjesmom dok ne učvrstimo neke tehničke elemente’ jer tu pjesmu moraju izvoditi na svjetskoj turneju za 2 tjedna. Osim toga nužno je i zadržati nekakav njihov prepoznatljiv zvuk na kojeg su fanovi navikli i kojeg očekuju. Tako da je cilj unutar tih okvira u što kraćem vremenu postići što veću vokalnu efikasnost, tj. da su u stanju svoj repertoar otpjevati uz što manje naprezanja i umaranja zadržavajući sve nužne stilske attribute. Na sreću, pjevači koji su toliko godina na sceni dobro poznaju svoje glasove i relativno brzo reagiraju na nove inpute.

Zašto pjevačima koji već iza sebe imaju impresivnu karijeru trebaju vokalni treneri? Što se događa s glasovima kad ostare?
Puno je razloga zašto iskusnim pjevačima u određenom trenutku može zatrebati pomoć oko tehnike pjevanja. Pjevači si u kreativnom zanosu često zadaju visoke ciljeve. Snime te pjesme u studiju odmorni i bez uklapanja u koncertni repertoar od 2+ sata, a onda kad krenu s probama za turneju shvate da im treba pomoć da bi uspjeli taj repertoar uspješno izvoditi svaku večer bez da ostanu bez glasa. Netko bi mogao pitati zašto uopće pišu takve pjesme, ali činjenica je da svi osjetimo emotivnu tenziju glasa koji je na samom rubu svojih mogućnosti i to je oduvijek nešto što publika želi čuti. Ako na YouTubeu otvoriš video odličnog pjevača neovisno o žanru – bila to opera, gospel, pop ili metal, gotovo uvijek će točka koju YouTube označi kao “most replayed” biti neki moment gdje je pjevač izveo nešto impresivno što je većini ljudi teško dostižno. Na primjer glasni visoki tonovi su nešto što u komunikaciji koristimo samo u slučajevima koji nose veliki emotivni naboj kao poziv u pomoć u daljinu, upozorenje na opasnost, žestoka svađa ili pokušaj tjeranja divlje zvijeri. Tako i u glazbi te alate koristimo za postizanje visokog emotivnog naboja jer ih podsvjesno povezujemo s takvim situacijama i publika na to reagira. To su svakako momenti koji su često najzahtjevniji i traže visoku razinu vještine od pjevača. Osim toga, pjevači se i razvijaju kao umjetnici i u nekim momentima karijere požele promijeniti neke stvari u svojoj vokalnoj ekspresiji i tada im često zatreba netko tko im može pomoći u tome da postignu željene zvukove i da su ih u stanju izvoditi dovoljno efikasno svake večeri na dugim turnejama. Starenje utječe na fizičke performanse u bilo kojem području. Tiroaritenoidni mišići unutar glasnica s godinama atrofiraju, tj. istanjuju se. Hrskavice unutar grkljana okoštavaju i postaju rigidnije. Mišići trupa koje koristimo za kontrolu tlaka zraka u plućima, a time i ispod glasnica, također s godinama slabe, pogotovo ako čovjek ne vježba redovito. Ali meni kao profesoru pjevanja je daleko zanimljivije što možemo napraviti nego ono što ne možemo. Uz preciznu tehniku, moguće je pjevati na visokom nivou i u starim danima. To naravno znači da su margine pogrešaka u tehnici puno manje nego kod mladih pjevača, treba raditi više na održavanju fizičke kondicije i tehnika treba biti znatno preciznija za postići usporediv rezultat.
Osim što Hrvatska ima vokal cijenjen u metal svijetu (Dino Jelusick), sada ima i trenera poznatih svjetskih metal vokala. Jesu li spomenuti angažmani pomogli u tome da dobiješ još više angažmana i s kime trenutno radiš?
Hvala ti! Dino je definitivno jedan od najboljih, ako ne i najbolji rock vokal na svijetu trenutno. Iskoristit ću ovu priliku i da spomenem album “Stone Leaders” na kojem smo zajedno radili sad već pred 10 godina (objavljen pred 6). Imam dojam da su ovi angažmani zasad pomogli više lokalno nego globalno. Vjerojatno je problem i to što sam slabo angažiran oko PR-a. Sigurno bi netko vješt u tom polju to puno bolje iskoristio. Radim s još jednim svjetski poznatim veteranom iz svijeta žestoke glazbe, ali ne bih ga imenovao dok od njega ne dobijem dozvolu da to spominjem. Sate pjevanja koje vodim gledam donekle kao termin kod liječnika – ne žele svi da njihov doktor priča o njegovim problemima drugima, tako da nastojim ne spominjati ljude dok mi oni osobno ne daju dopuštenje za to. Ali za potrebe svog websitea sam neke od ljudi s kojima sam radio pitao bi li im bilo ok da mi daju kratku izjavu tako da mogu spomenuti da radim i s Larom iz Silentea, Tarom Thaller koja je sada zaposlena kao pjevačica u kazalištu Komedija, sa svojom djevojkom Vanom Bearom koja ima svoj bend Velvet Spell i po novome je i nova pjevačica riječkih metalaca Keops i mnogim drugim domaćim i stranim pjevačima svih razina – od potpunih početnika do profesionalaca.
Kakvi su ti planovi za ovu godinu? Vidio sam nešto o zimskom vokalnom kampu, a čuo sam neke planove i za ljeto?
Većina stvari mi se odvija dosta spontano i neplanski, ali ima par isplaniranih točaka. Vocal Winter Camp je tjedan dana webinara s mojim kolegama Tonijem Linkeom iz Njemačke i Gregoryjem Westom iz SAD-a, a odvija se od 17. do 23. veljače. Ovo je zapravo repriza našeg Vocal Summer Campa iz ljeta 2024. koji je bio potpuno rasprodan. Svakako planiramo i ove godine organizirati ljetni kamp, a osim toga Toni Linke planira u srpnju doći do Zagreba, pa ćemo vjerojatno organizirati i neku zajedničku radionicu uživo. Osim toga, nedavno sam pozvan da pjevam u odličnom Pink Floyd tribute bendu Croatian Pink Floyd Show koji su se nedavno razišli sa svojim pjevačem i u subotu 28. 2. imamo prvu svirku u ovoj formaciji u klubu Porat u Splitu. Povremeno nastupam i s talijanskim bendom Muhdra s kojim sam prošle godine snimio EP od 4 pjesme.
Kakvi su planovi s tvojim bendom Side Effects?
Trenutno nikakvi. Zadnji put smo svirali zajedno 2023. i otad nismo imali ni probe. Ako se probudi nova navala entuzijazma za borbe s vjetrenjačama, možda se opet aktiviramo. Nismo posvađani i odnosi u bendu su super, ali je jednostavno došlo do zamora nakon 15 godina djelovanja i nakon što smo osvijestili da se neki snovi koje smo imali s tim bendom vjerojatno nikad neće ostvariti.
Je li ovo što danas radiš ostvarenje nekog tvojeg sna, odnosno imaš li neke još više ciljeve i snove za koje bi htio da se ostvare u budućnosti?
Zapravo sam u ovom poslu završio bez nekakvog pomnog dugogodišnjeg planiranja. Svidjelo mi se i želio sam to krenuti raditi, dobro je krenulo i stvarno sam zadovoljan s tim kako se stvari trenutno odvijaju. S obzirom da stvari idu ovako dobro bez velikog planiranja do sad, zašto mijenjati strategiju? 😄 Meni je nekakav glavni cilj u životu biti sretan i raditi ono što volim i to mi se svakako do sad ostvarilo! Hvala ti puno što si me se sjetio za ovaj intervju i hvala svim čitateljima!
Foto: Carlo Del Croce