Skip to content Skip to footer

RECENZIJA: Michael Gracey: “Better Man” – majmun bio, majmun ostao

U Cinestar kina diljem Hrvatske stigao je biopic o Robbieju Williamsu, glazbeniku koji je više puta posjetio i Hrvatsku, a o kojemu je snimljena izvrsna priča ispričana na veličanstveno uvrnut način.

Da odmah raščistimo sljedeće: da biste išli gledati ovaj film i da bi vam se svidio ne morate znati ama baš ništa o Robbieju Williamsu, osim da je (bio) bad boy Brit popa (ergo monkey) i da je jedan od najboljih showmana glazbene današnjice ako ne i najbolji (barem je bio), te da je prošao sito i rešeto.

Ovo je istovremeno i mjuzikl, ali ne na način koji biste očekivali, ne kao što su “La La Land” ili “RocketMan” (da nabrojim “svježije”) gdje je film i scenarij u službi pjevano-plesnih točaka (što zna biti zamorno za nekoga), nego uz vrlo inovativan pristup sličniji “Elvisu”, s tim da se Baz Luhrmann više brinuo oko šljaštećeg omota filma, nego sadržaja. U “Better Manuu” je Robbiejeva glazba u službi scenarija, odnosno priče ispričane na istovremeno zabavan, ali bolno iskren i ranjiv način pa je vrlo očito da je Robbie unio cijelog sebe u film. Rekavši to, posve je sigurno da je to napravio i primjerice Elton John u “Rocketmanu” (koji je također jako dobar film, ali je baš mjuzikl), no Elton je to učinio na jedan posve drugačiji način – bombastičan storytelling način s raskošnom scenografijom. Da se razumijemo, i “Better Man” ima fantastično i efektno koreografiranih, spektakularnih scena jer film ipak potpisuje sjajan redatelj Michael Gracey koji iza sebe ima i “The Greatest Showmana” i općenito radi uglavnom s glazbenim zvijezdama. Koliko god je za visoku ocjenu filma svakako zaslužan Gracey, toliko on i nije najbitniji: onaj drugi “it” faktor se zove ultratalentirani Robbie Williams koji je “with no shit” sve svoje po principu “što na umu to na drumu” bez zadrške utkao u film. Iako po “profesiji” egocentrik, Robbie se ogolio u filmu do samoprijezira, jer je film radio kako bi pomogao samom sebi, ali i drugima koji bi se mogli poistovjetiti s njim, a ne radi novca (koji ionako ima). Zato i jest toliko dobar film. Okej, “malo” dodatnog interesa javnosti za lik i djelo Robbiea Williamsa također ne škodi :).

Za znalce pogotovo, ali i za sve ostale, nemjerljivo je kada znaš da nisi gledao hrpu izmišljenih bullshita o tom i tom izvođaču kao što npr. “Bohemian Rhapsody” vrvi pogrešnim faktima o Queenovcima, odnosno Freddieju Mercuryu, a u njega “se sav dao” i veliki Brian May, bless him, i Roger Taylor, a imaš dojam kao da nisu bili u istom bendu s Mercuryjem koliko su toga gurnuli pod tepih i svjesno izmijenili. Redateljska i scenaristička sloboda pričanja priče? My ass! Okej, igrani film je film baziran na nečijoj priči, a dokumentarni je na faktima. Ali i taj igrani film može biti vrhunski i s ispravnim faktima. A možda sam samo ja tako osjetljiva, pa ako vas ništa od toga ne smeta – don’t mind me.

Pred nama je film koji je u strašno velikom postotku (90/100) točan po faktima, a to mogu procijeniti samo oni koji materiju jako dobro znaju. Neću pisati o filmu “Bob Dylan: Potpuni neznanac” jer koliko god o glazbi znam, o njemu ne znam ni blizu kao o Robbieju, Take Thatu i Brit sceni 90- ih i to od početaka naovamo u real timeu.

Točni fakti u filmu sami po sebi nose puno bodova za neki film, no sami neće stvoriti filmsku magiju. Tu je zaslužan Gracey koji je nevjerojatno koherentno, uz par manjih iznimaka, bez praznih hodova i nelogičnih dijelova složio film nabijen neposustajućom energijom i dinamikom, zabavom, emocijom i ranjivošću, savršenim balansom. Ničeg previše, ničeg premalo. Glazba je sama po sebi sjajna, ona Robbieja Williamsa i Take Thata (boy band u kojem je Robbie počeo svoju karijeru u dobi od 15 godina!), te stari klasici, uglavnom Franka Sinatre. Robbieov otac Peter Williams (umjetničkim imenom Pete Conway), pjevač i zabavljač koji je sanjao o velikoj (šlagerskoj) karijeri, a nikad je dosegao, zarazio je malog Roberta Sinatrom, Deanom Martinom i Sammyjem Davisom Jr. To je jedan vrlo zanimljiv i možda kontradiktoran detalj koji saznajemo u filmu – divljem, drčnom i bezobraznom Robbieju su idoli “šlager” pjevači. A opet toliko logično, svi oni su imali “bad boy” reputaciju.

Ne toliko težak, koliko bolan odnos oca i sina Williams provlači se kao glavna potka filma (Peter Williams je napustio Roberta, njegovu majku i svoju majku, Betty, baku koju je Robert obožavao, kada je Robert bio mali), ali i odnos s bakom od koje je naslijedio ljubav prema TV showovima. Iako su te scene s članovima svoje obitelji u filmu možda i najjače – istovremeno je Gracey, a i sam Robbie, podjednako dobro prenio u film, a u konačnici i na gledatelja, svoj početak i odnos s prvim menadžerom Nigelom Martin-Smithom, te dečkima iz benda Take That – ništa nije prazno, nametljivo ili umjetno.

Foto: Julian Broad

Take That je bila skupina od 5 klinaca iz Manchestera od kojih je Robbie bio najmlađi, a ostali su bili stari 19-20 godina. “Beba” benda imala je nepunih 17, kada je karijera Take Thata eksplodirala u razmjere slične “Beatlemanije” na kojoj su se zadržali još 2-3 godine, dok sve nije otišlo k vragu. Kako su sami kasnije ispričali, postali su superslavni u svojim formativnim godinama, a onaj trenutak kada postaneš slavan, prestaneš se mentalno razvijati i rasti, sve dok ne tresneš o pod. Prilično logično, Robbie je prvi izgubio tlo pod nogama, bio je neobuzdane energije koju je kanalizirao u egocentričnom i bezobraznom ponašanju, a odao se i alkoholizmu i drogi u tolikim količinama da je čudo što je preživio. Djelomice je tomu kumovao i žal i čežnja za ocem, te ignoriranje i podcjenjivanje dečkiju iz benda, radi čega i odlazi iz benda nakon samo nekoliko godina. Robbie je od malena također pisao pjesme, tekstove, no glavni autor u Take Thatu je bio Gary Barlow, zapravo dobar dečko, vrhunski autor, skladatelj, ali koji je u to vrijeme također bio pun sebe. Odnos ljubav-mržnja na relaciji Robbieja i ostale četvorice također se provlači kroz cijeli film i sjajno zaokružuje u finalnim scenama filma. Take That su nastavili kao kvartet još samo godinu-dvije nakon Robbiejevog odlaska, ali su se ponovo okupili 2006. u vrijeme kada je na totalno iznenađenje svih, a najviše Roobbiejevo vlastito jer od samog početka dečko nije imao ni samopouzdanja niti vjere u sebe, ali je marljivo i uporno pisao pjesme – postao slavan kao solo izvođač već s prvim solo albumom i legendarnom pjesmom “Angels” koja je bila samo jedna od hitova na top listama.

Ne smijem zaboraviti još jedan dio filma koji je očito važniji Robbieju nego što se mislilo javno jer mu je posvećeno puno ljubavi i pažnje, a samom filmu daje očaravajuću i toplu notu iako je zapravo tužna priča: njegova veza s Nicole Appleton (iz 90.-ih jako populane Brit ženske grupe All Saints) nakon pedale iz Take Thata i prije solo slave. Da ne spoilam, vidjet ćete i sami.

I sada, na kraju svega, pitate se: gdje se u sada tu zapravo vrlo ozbiljnu priču filma uklapa Majmun s postera? CGI-jem je rađen lik s ljudskim tijelom i glavom čimpanze (zapravo je tijelo posudio glumac Jonno Davies). Rolu majmuna (vrlo simptomatično baš čimpanze) je Robbie provlačio cijelu karijeru s više tumačenja i značenja. Osim što se i ponašao kao mali veseli, zabavni majmun, tako i kasnije kada je majmun bio oznaka za bezobraznije “majmunsko” ponašanje, te u konačnici kada je majmunom nazvao drogu koja ga je uništavala. Uz to je tome i posvetio poznatu pjesmu “Me and My Monkey”. Je li netipično, čudno i uvrnuto staviti majmuna da ga glumi? Naravno da jest. Je li to istovremeno inovativno i zabavno? Naravno da jest. Je li u konačnici i posve logično? Apsolutno jest. Prvo što mi je palo na pamet kada je objavljen poster filma: “Pa kako majmun? Čudno”, ali nakon malo razmišljanja bilo je sve jasno: “Pa da, naravno! Prejebeno!”

Nakon odgledanog filma ne mogu si zamisliti niti da bi Robbie glumio sam sebe u filmu, a još manje da ga je odglumio neki glumac kako je to rađeno za sve ostale biopic filmove o slavnima. Majmun je jedino što je mogao film načiniti ovako genijalnim i izvrsnim. Majmun bio i ostao! U najpozitivnijem smislu riječi. From Croatia with love.

Foto: Julian Brode

5.0Odličan