Istarsko narodno kazalište je umjetnički dom Tamare Obrovac. Od 2007. ondje na Valentinovo iznova sljubljuje istarski etno, atome lokalnoga folklora, čestice istarskoga idioma i jazz sa svojim bendovima, od kojih je upravo Transhistria Ensemble najprepoznatljiviji za ovaj glazbenoscenski običaj.
Fabricirani običaji za Valentinovo imaju svoj komercijalni cilj: kapitalizirati sentiment ili male ljudske nesigurnosti nadomještene patvorenim impulsom za materijalizaciju romantične ljubavi. No dva običaja u nematerijalnom svijetu glazbe tradicionalno vezujemo za ovaj datum: zagrebačke koncerte Josipe Lisac i puležanske koncerte ondje rođene Tamare Obrovac. Izražajna Istrijanka ne slavi na taj dan svoj rođendan poput velike Josipe, ali svakako slavi svoju novu glazbu poslovično predstavljanu upravo ovim nastupima. Ove godine po devetnaesti put neometenom čak ni koronskom pošasti.
Na mobitelu žuti alarmi za kraj tjedna: snijeg, kiše, ledene kiše, a u Puli podivljala bura sjevernjačkim izdisajima grebe među austrougarskim fasadama i mete sve kantune. Sporadične kiše žireva klopoću na crijepu i ovlaženi zavijuci hrasta mahnito lijepe se po ovlaženom mi prozoru: teško je vatricu bez razloga zamijeniti mrzlo orošenim kružnim tokovima do grada kojeg je i zime 1904. James Joyce nazvao pomorskim Sibirom. Ni onda kao ni danas snijega, ali vjerojatno je bura jedan od najotpornijih starosjedilaca. Odjeća je spremna za samostalno Valentinovo u Istarskom narodnom kazalištu, ali koža uvaljana u suhu, toplu vunu nije. Bura napokon ovu vagu nagovara da prevagne gašenjem struje. Auto ni ne čujem da se pali pod krošeima vjetra, a kad ono – struja se vraća kako izlazim iz dvorišta. Petnaestak minuta kasnije, s unutarnje strane Male scene u Laginjinoj ulici ozebli nosići i čela pote se od gužve – vrijeme je za jazz.
Istarsko narodno kazalište je umjetnički dom Tamare Obrovac. Od 2007. ondje na Valentinovo iznova sljubljuje istarski etno, atome lokalnoga folklora, čestice istarskoga idioma i jazz sa svojim bendovima, od kojih je upravo Transhistria Ensemble najprepoznatljiviji za ovaj glazbenoscenski običaj. Kazališne daske Istarskog narodnog kazališta godinama čuvaju zvučne tragove Tamare Obrovac – glazbenice koja suvereno pretače istarske motive u slojeviti jezik scene. Pulski teatar njezin je umjetnički zakutak, odakle već desetljećima dozivaju eho frula i živi, nesputani jazz. Skladateljski rukopis Obrovac u tom je prostoru obilježen brojnim kazališnim pričama: još 1998. godine zaiskrila je predstava “Nije bila peta, bila je deveta”, dok su dvije godine kasnije na sceni odzvanjali valovi Andersenove “Male sirene”.
U godini 2001., kad je bura možda jednako divljala kantunima Pule, postavljen je “Tanac od mrtvih”, predstava koja kao da je u glazbenim arabeskama pratila ples povijesti. Sedam godina poslije, pod svjetlima INK-a, “Orkestar Titanic” i “Okrutno i nježno” svirali su pod njezinim notama, uz dah istarske tradicije što prodire kroz glazbena tkiva.
Dječji žamor odzvanjao je 2008. u “Tablici dijeljenja”, dok su 2009. kazališne daske pulsirale u ritmu “Tomizziane”, ispisujući hommage piscu pograničnih sudbina. Mračnije, gotovo mitske note zavladale su prostorom 2016. u “Juri Grandi”, priči o istarskom vampiru, da bi 2020. godine “Sliparija” donijela na scenu prizvuke istarskog tla, kroz vrsnu suradnju s kazalištem koje je, kako rekosmo, drugi dom – mjesto gdje se čak i bura ponekad smiri, a zvuk pronalazi svoje razigrano obličje.
Razigrano je bilo od prvih koraka na daskama Male scene za koju nam je rekla nakon nastupa kako ju preferira u odnosu na veliku dvoranu gdje ne želi s visine gledati u tjeme publici nego biti u kontaktu s njom. U kratkoj ćakulici nakon nastupa kao i za vrijeme njega, istarska je jazz autorica i pjevačica uvijek ogrnuta humorom sličnom onom Tine Fey s kojom sam nakon osvješćivanja komičnoga modusa pronalazio (vjerojatno spoznajom uvjetovano) i fizičke sličnosti. Možda je znakovito da je rođena na 1. travnja. No, humor je njezin ključ za potpunu naklonost publike, uvijek u dijalogu s njom ne bi li je učinila integralnim dijelom nastupa.
Ulaskom u dvoranu “domaćima” redovito predstavi nove pjesme, a simpatično je predstavila i “novi izgled”, šaleći se sa svojim odijelom koje se “lašti”. No fokus je, naravno, na novom materijalu, ove večeri premijerno izvedenom, dok je večer prije u Pazinu doživio pretpremijeru, a dan nakon Valentinova već je došao do šibenske Kuće umjetnosti Arsen. Nove pjesme najavila je za kraj tekuće ili sam početak 2026. godine u standardnoj izvedbi ansambla koji čine Uroš Rakovec (gitara, mandola), Žiga Golob (kontrabas), Fausto Beccalossi (harmonika) i Krunoslav Levačić, (bubnjevi).
„Prema danu, počet ćemo tiho i u laganoj depresiji“, riječi su kojima je najavila prvu kišnu pjesmu „Dažd“ (nemojte me uzeti za riječ oko točnosti naslova), onomatopeje povjerenoj Golobovom kontrabasu što kapi ozvučuje trzajima žice i ritmično šuška kroz Levačićeve metlice. „Kad agava cvita“, melankolična jazz numera obavijena je suptilnom sjetom, dok njezini tromi, dimni akordi lebde iznad toplog ritma. Harmonika sa svojim lelujavim disanjem donosi univerzalni dah Mediterana. Agava cvjeta samo jednom u životu, obično nakon 10 do 30 godina. Taj cvat je spektakularan – visoka stabljika, često i do 8 ili 10 metara, izraste u kratkom vremenu i nosi grozd cvjetova na vrhu. Nakon što procvjeta, biljka obično ugiba, ali iza sebe ostavlja mladice ili izboje (pupove) u podnožju, koje nastavljaju njezin životni ciklus. Zato je cvat agave često simbol posljednje ljepote, kulminacije života ili trenutka koji se događa samo jednom. Nije ni čudo da besedu na istrijanskom nastavlja s posvetom pjesme dida Šimi. Nakon ranijih posveta pjesama drugim članovima obitelji, Tamara piše “jedinom normalnom” članu u fameji koji joj je ostavio uspomene dijelom podijeljene s publikom. “Volija je piti i ljubiti kako i Vuco. Isti princ Charles, ali meno uši [osim ušiju]”. “Unuka Šimina” razigranija je i melodioznija. “Misečina bila” ne udara u ekstatičnom krugu, već se razlijeva u laganom valu, s onom karakterističnom Tamarinom sklonosti vokalizaciji što istovremeno grli i podbada dok se njezina četvorka zaigra u improvizacijama unatoč notnim zapisima pred sobom: igra je puls cijeloga organskoga razvoja ove štorije. „Misečina bila“ teče kroz prizore istarske noći, dok Rakovec i Beccalossi vode dijalog u finim obrisima – gitara u paučinastim nitima, harmonika u dubokim uzdasima.
Na trenutke mi se čini da pjesme plešu međusobno, pa iako ih ne pamtim sve po naslovima – nove su, svježe, tek su krenule u život – tijelo ih pamti kroz zajednički puls ansambla. Nisam zapisivao; nisam htio osvjetljavati svoje lice ekranom u razigranom mraku publike, nego biti uključen, upijati kako Levačić i Golob u temeljima tkaju sigurnu krošnju zvukova, dok se Rakovec i Beccalossi poput ptica iznad nje povremeno vinu, povremeno slete, ali uvijek osluškuju jedni druge – ponajprije Tamaru.
Kemija i sinergija ansambla i kantautorice ne treba se objašnjavati – osjeća se u svakoj mijeni tempa, u svakom sitnom pogledu sa strane, a najslađi su trenuci tihih, gestikuliranih, gotovo plesnih trenutaka kojima Tamara Obrovac daje signal Levačiću kojim ritmom i tempom da otpočne svaku istarsku jazz vinjetu. Tamarin glas preskače iz šapata u prkos, pa u smijeh, melankoliju, sve u istoj frazi. Publika diše s njom, uvučena u ples bez četvrtog zida. I dok bura i dalje reži vani, unutra smo u nekoj drugoj klimi – toploj, strukturiranoj, nerijetko improviziranoj, ali uvijek čvrsto uvezanoj.
Možda će iduće godine za 30. obljetnicu umjetničina neumorna rada biti opet neki novi stihovi, neka druga „Misečina“. Možda ih opet neću sve zapamtiti. Ali zato ću ih ponijeti kući pod kožom.