Bihaćki bend Jall aux yeux konačno se probija na hrvatsko tržište, a koncert u Vintage Industrial Baru gdje se okupio jako dobar broj publike samo je to potvrdio.
Kad kažem probijaju na hrvatsko tržište, ne omalovažavam glazbenu scenu BiH, ali s obzirom da i tamošnji glazbenici tvrde da je ta zemlja mrtva po pitanju glazbene scene i promocije iste, kao i prostora u kojima mogu nastupati, pa se i sami često obrađaju hrvatskoj publici više nego bosansko-hercegovačkoj kao i hrvatskim diskografima, probijanje na hrvatsku scenu je za njih veliki korak, a za hrvatski medijski prostor isto veliki zalogaj. Jer za razliku od Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije, da ne kažem Makedonije i Crne Gore, samo se u dobrom dijelu hrvatskog medijskog prostora (govoreći najviše o radijskim postajama) broje krvna zrnca i pomno prati dijalekt pjesama, a da pritom ti isti ljudi ne znaju govoriti niti na vlastitom dijalektu, niti ih mogu sve nabrojati. Na isti problem je nailazila primjerice Dubioza kolektiv kad se probijala na vanjsko tržište gdje ih neka hrvatska radija nisu htjela puštati samo zato što dolaze iz Bosne i Hercegovine, pa se ta barijera ipak probila. Jall aux yeux je manje popularan bend od Dubioze, ali su glazbeno itekako zanimljivi, da ne govorim o ljudskim aspektima. Dolaze iz Bihaća i još pri tome skladaju glazbu na tekstove na francuskom jeziku – toliko unikatno i privlačno na prvu. Mene je oduvijek zanimao francuski jezik i osobno mi je uz britanskog engleskog iznimno privlačan, iako za razliku od britanskog engleskog francuski ne razumijem izuzev onih standardnih “je t’aime”, “bonjour” i “oui”. Ali čuti francuski u glazbi je posebno zanimljivo i neki će reći romantično, ali Yall aux yeux ne pjevaju samo o ljubavi i sreći, nego su i angažiran bend pa su tako snimili i pjesmu o izbjeglicama i izbjegličkoj krizi, nedavno su pjevali za obranu Une, a i sada su iz Vintage Industrial Bara dali podršku studentima u Beogradu.
Često znam reći da kad odem u susjednu Bosnu i Hercegovinu osjetim neku posebnu ljudsku toplinu. Zamislite narod koji je u najgorem društvenom i političkom stanju od svih država bivše Jugoslavije, a koji vas u cijelom tom sranju uvijek dočekaju s osmijehom, zagrljajem, toplim ljudskim pričama, šalom i pozivom na druženje. Oni su takvi i kad negdje drugdje dođu, širom otvorena srca, a tako je bilo i u Vintage Industrial Baru ovog četvrtka, 27. veljače. Na pozornici su “izgledali” kao da su došli na izlet, kao da će sada s gitarama sjesti uz vatru i odsvirati “Jedina moja” Divljih jagoda. No, ovo nije bila samo večer emocija, nego i nevjerojatne energije, pogotovo u prvom dijelu koncerta kad se bend zalaufao kao parna lokomotiva. Izašli su na pozornicu u pomalo psihodeličnom tonu za koji je u više navrata zaslužan gitarist Jasmin Hadžisadiković. Nakon toga eksplozija zvuka. Među tim energetskim i ritmom brzim pjesmama su “Jacques” s posljednjeg albuma “Bonsoir Les Choses D’Ici-Bas” koji su u jednom trenutku i bacali u publiku, nešto starija “La Peste” i “C’est la vie”. Nekako se i publika najviše dala na tim žešćim pjesmama.
Znaju Jall aux yeux otplivati i u sevdah, pa je tako gitarist Jasmin otpjevao i fantastično odsvirao “Tebi majko misli lete” na koju se sjajno nadovezala “Qui a tué – béni ou maudit?”. Kako Jall aux yeux rade na najnovijem i ponovno zbog francuskog jezika i izvedbe jedinstvenom projektu, a to su obrade popularnih hitova na francuskom jeziku i drugačijim aranžmanima, tako im se u Vintageu pridružio Darko Rundek, suborac za Unu, s kojim su izveli “Enu” na francuskom, a u jednom trenutku i na hrvatskom, da bi potom Darko uzeo gitaru u ruke i rekao – “kakav bi ja to čovjek bio da ne odsviram još jednu pjesmu” i dodao kako su se zajedno nedavno borili za predivnu rijeku Unu, a sada zajedno s pozornice šalju podršku studentima u Beogradu. Za ovu prigodu izveli su protestnu pjesmu “Ay Carmela” na kojom im se pridružio i lijepo popunje Vintage.
Osim live instrumenata bend se koristi i backing trackovima tako da je uživo izvedba itekako bogata, a i na pozornici mi zvuče puno bolje nego studijski, iako zvuk pretjerano ne mogu komentirati jer sam bio u prvom redu, što je za slušanje najgora pozicija. Ali izvedba je bila vrlo dobra i ovo im je sigurno najbolji koncert u Zagrebu. Bili su opušteni, ali sa strahopoštovanjem jer su znali gdje dolaze. Vintage Industrial Bar kao koncertni prostor znao je progutati i velike izvođače, ali i oni puno manji znali su ovdje zasjati. Pa mogu reći da se ovo potonje dogodilo Jall aux yeuxu. Humor Bosancima ne nedostaje, pa su tako i ovoga puta publiku oduševili s par doskočica. Humor imaju u svojem genetskom kodu pa je nekad potrebno bilo što da kažu kako bi sve nasmijali. Najsmješnije je bilo kad je pjevač tražio da se ugase svjetla zbog uvoda pjesme koja slijedi, a nakon što su se svjetla ugasila u tišini se samo čuo glas Jure Petrovića – “e jebiga, sad ništ’ ne vidim”.
Frontmen benda, Mirzah Piralić ima tu jednu posebnu rašpu na koju su mnogi u publici slabi, pa je tako prve redove popunio ženski dio publike. Čuo sam sa strane neka dobacivanja prema pjevaču tipa – “kak je sladak”. A i bit će da ima nešto romantično u tom francuskom jeziku. Valjda zato one spore i emotivne pjesme toliko lijepo liježu, poput “One Nocturne” ili melankolične “Je m’en lave les mains” kada Jasmin sa stalka skida prekrasnu mandolinu. Čuli smo i meni dragu pjesmu, obradu pjesme iz filma “Dogodilo se na današnji dan” – “Il était une fois” koju u originalu potpisuje Ljubomir Jovanović Jovec iz Električnog orgazma. U izvebi Jall aux yeuxa pjesma zvuči baš posebno. Od ostalih pjesama izdvojio bih još “Je Te Protè” koja se također nalazi na zadnjem albumu, zatim obradu pjesme “Teške boje” Gorana Bare & Majki na francuskom jeziku (“Les couleurs de l’enfer”) koja je također dio nadolazećeg albuma, ali i obradu Jacques Brelove “Le Moribond” i Manu Chaove (ft. Amadou & Mariam)”Sénégal Fast Food”. Sve im jako lijepo stoji, i ti neki ska®gae momenti, ali i psihodelija i francuska romantika. Zaista bend koji zaslužuje veću pozornost publike i zato sam iskoristio riječ “konačno” u početku ovog teksta, jer su trebali biti prepoznati puno prije.
Za kraj regularnog dijela koncerta izveli su “Adieu”, pjesmu koju u originalu snimaju sa Sašom Antićem, a koji ipak nije mogao doći u Vintage zbog privatnih obaveza. Njegov dio preuzeo je Jure, koji mi na pozornici sa svojim glasom, pa čak i facijalno dok izbacuje iz sebe te francuske riječi, baca malo na genijalnog Louisa de Funèsa. Završetak nije mogao biti bolji, iako ih je publika još jednom pozvala na pozornicu pa su izveli “Dansons la gigue” i prekrasnu “Ico ou la”.
Kao da sve ove pjesme govore iz ranjene duše Bosanaca, kao da se stide pa ne mogu sve izgovoriti svojim jezikom, nego u sve upliću još emotivniji, pa na kraju rane i bol zauzimaju i naše srce. Isto tako i kad spominju ljubav ili sreću, toliko je iskrena iz njihovih nota i tekstova da nas totalno obuzme. Jall aux yeux su onda i magičan bend, magični ljudi, a nisu li generalno takvi Bosanci? Nije li takav njihov genetski kod? Nešto slično poput najhumorističnijih ljudi na svijetu, jer oni koji nas nasmijavaju zapravo su najtužniji. Jall aux yeux će meni, bez obzira što ne razumijem niti jednu riječ, biti jedan od najdražih “malih” bendova upravo zbog njihovog velikog srca i priče koja je posebna. A i znam kad dođem u Bihać da imam tamo neke drage ljude za ćeif i zagrljaj.
Foto: ZG_crnjak