“Konklava”, film Edwarda Bergera koji se može pogledati u kinima Cinestar diljem Hrvatske, pogodio je u srž problema današnjeg svijeta, a u konačnici i Crkve.
Gledajući film apsolutno je jasno što se događa u redovima Crkve, a reflektira se i na ostatak svijeta – muškarci će učiniti sve da bi došli do vlasti (jer vlast je slast), ženama nije mjesto na visokim pozicijama, štoviše, predodređeno im je da budu sluškinje, bolje izabrati najgoreg bijelca, nego crnca, dakle nema mjesta za ravnopravnost bilo kakve vrste i ono što je najgore od svega – nikad se to neće promijeniti dok god je ovog začaranog kruga i dok god, slikovito rečeno, svi imaju prste u pekmezu. A kad se i pojavi nada bilo koje vrste, u ovom slučaju ružno pače za sve kardinale u konklavi, kada ugledate svjetlo na kraju tunela – onaj najmanji prst barem jedne ruke ipak je ostao u pekmezu.
Film “Konklava” Edwarda Bergera vodi nas u takav svijet, u najviši red svećenstva, u trenutak kada aktualni papa umire i kada započinje postupak izbora novog pape. Film započinje samom smrti pape, proglašavanjem iste i uništavanjem njegovog prstena. Potom se saziva papinska konklava na čijem se zasjedanju u tajnosti i potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta bira sljedeći papa dok je soba preminulog pape zapečaćena i nitko u nju ne smije ulaziti. U pitanju je zasjedanje kardinalskog zbora koji potom bira papu. Izbori su zapravo kao i svaki drugi u političkom svijetu, lobira se za određene kandidate i traži se dvotrećinska većina dovoljna za pobjedu. Pravo izbora ima više od 100 kardinala iz cijeloga svijeta. U slučaju filma najuži kandidati su kardinali Tedesco, Adeyemi, Tremblay, Bellini i Lawrence koji je odabran da vodi konklavu. Lawrencea glumi Ralph Fiennes i smatra da on nije pravi kandidat za papu, pogotovo što se planira nakon konklave povući, no to ne znači da nema svojeg favorita, a to je Bellini kojega glumi Stanley Tucci. Koliko god Lawrence kao predsjedajući u konklavi u potpunoj izolaciji ne smije utjecati na glasače, toliko sve više istražuje smrt pape i događaje netom prije smrti. Pri tome sve više sumnja da je kardinal Tremblay obavljao neke nečasne radnje i da će u slučaju da postane papa Crkva ići u krivom smjeru. No, smatra se da će tako biti i u slučaju kardinala Adeyemija, inače crnca, Afroamerikanca, a već je samo ta činjenica poražavajuća za sve ostale članove konklave. Nije najbolji izbor niti Tedesco jer i on ima svoje tajne. Kao što rekoh, svi imaju prste u pekmezu, a Lawrence sve do kraja filma, odnosno kraja konklave, pokušava otkriti koje su to tajne. Sve ga to odvodi i do kršenja određenih pravila u konklavi, pa tako skida pečat s papine sobe (inače, Lawrence je bio najbliži i najomiljeniji suradnik pape), sastaje se u tajnosti sa svojim suradnikom, dolazi u kontakt s časnom sestrom zbog jednog čudnog slučaja, iako to nije njegov posao, i slično.
Sve se to odvija u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu, svetom mjestu koje izgleda impresivno. U filmu možemo vidjeti duge hodnike, prostorije i sobe gdje borave svi kardinali koji sudjeluju na konklavi. Sve je do savršenosti uređeno i čisto, čak i previše savršeno za nečije ukuse, OKP-ovski, rekli bi u slobodnom govoru. No, sve što izgleda savršeno zapravo je u svojoj duši donekle trulo, tako i cijeli ovaj postupak izbora novog pape i ljudi koji sudjeluju u njemu. Veliku pomutnju u same redove donosi kardinal Benitez koji dolazi iz Baghdada, vjerojatno najmanje katoličkog mjesta na svijetu. No, kako Benitez ima sve uvjete da sudjeluje na konklavi i bude jedan od kandidata za papu, nitko mu ne može ništa. Ali ipak zapinje za oko određenih kandidata pa i njega usput kardinal Lawrence istražuje. A i najtiši je u društvu, stoga i problem onima najglasnijima.
Kada u nekom izboru imate kandidate od kojih su apsolutno svi upetljani u neke vrste tajni koje se tek trebaju otkriti, onda je jasno da je teško doći do dvotrećinske većine u konklavi. Onaj najuži krug kardinala u konklavi pokušava lobirati za Bellinija, no u svakom sljedećem izboru ovaj dobiva sve manje glasova, postaje sve nervozniji i u konačnici gubi utrku. Zapravo kako se otkriva koja tajna i kako svaki od kandidata u određenom trenutku otkriva svoj pravi temperament i naum, tako se konstantno mijenja situacija u glasovima. Tko profitira? Onaj najtiši! Znači li to da je on idealan kandidat za papu? Je li doista onaj koji sjedi u kutu ujedno i onaj koji nema niti jednu tajnu? Je li moguće da će kardinal iz najmanje kršćanske zemlje postati papa? Sve je moguće u politici, pa i onoj u Katoličkoj Crkvi. Ovim filmom samo je potvrđeno da su i oni samo ljudi, a ljudi griješe, no to ne znači da im se grijesi ne mogu oprostiti. Osim ako su u pitanju oni koji krše Deset Božjih zapovijedi ili u našem svijetu oni koji krše zakonske akte pravne države i temeljna ljudska prava. Bog je sveprisutan, osjeti se to i u filmu, odnosno u izboru novog pape, povremeno se zna javiti s određenim znakovima koji upućuju da se nešto opasno sprema u Crkvi. U međuvremenu, u Vatikanu se događa i teroristički napad koji se prvo pokušava zatajiti kardinalima, jer nitko iz vanjskog svijeta ne smije utjecati na njihov izbor, no to im baš ne ide kako treba. Teško je čuvati tajne, pa čak i u svećenstvu.
Zanimljivo je prikazan taj svijet iznutra koji je prema van uredan, čist, nevin, neokaljan, a zapravo je u stvarnosti puno drugačiji. Ujedno je to i mjesto koje upravlja cijelom Katoličkom Crkvom, a kada netko ima toliku moć u svemu tome riječ “nevin” dobiva neki sasvim drugi smisao. Crkva se svake godine suočava s mnogim problemima s najvećim naglaskom na pedofiliju o kojoj se baš previše ne priča, a i kada se priča onda se ništa pretjerano ne čini po tom pitanju. Dovoljno je samo preseljenje svećenika ili biskupa u neku drugu župu ili biskupiju, odnosno mijenjanje okolice u kojoj provodi vjeru, da bi se prestalo govoriti o ovoj velikoj pošasti. Stoga i članovi konklave žele odabrati najboljeg papu, koji neće imati okaljanju prošlost kako u konačnici javnost ne bi previše usmjerila pozornost na njegovu prošlost umjesto na vjeru i molitvu. Nekako imam osjećaj što je viši položaj kardinala u konklavi to je sve jača glumačka postava. Najviše treba pohvaliti Ralpha Fiennesa i Johna Lithgowa koji glume kardinale Lawrencea i Tremblaya, a koji tumače odgovorne likove, utjecajne i cijenjene u konklavi, koji pršte smirenošću (kako glasom, tako i stasom) i ozbiljnosti iako u nekoliko navrata pucaju po šavovima kako i sam tijek izbora puca po šavovima. No, s druge strane ni jedan, ni drugi nisu nevini, imaju svoje najdublje tajne koje će se postepeno otkrivati, Lawrence je zapravo jedino kriv što je otpečatio papinu sobu i iskoristio određenu dokumentaciju za utjecaj na glasovanje, dok Tremblay ima jednu puno dublju tajnu koja je povezana i sa samim papom. Priča kao da aludira na papu Franju koji se bori za jednakost, za istospolne brakove koji sada u Crkvi mogu dobiti blagoslov svećenika, odnosno za ravnopravnost u punom smislu riječi. I tu dolazimo do kardinala Beniteza oko kojeg se, koliko god bio po strani, cijela priča vrti. I kako odmiče film svima je jasno da upravo Benitez dobiva sve veću potporu konklave i da onaj isti “klan” koji je podržavao Bellinija polako počinje lobirati za Beniteza. Papirić po papirić, glas po glas, konklava konačno odabire papu, ozbiljnog, a opet drugačijeg od svih. I tu se krije najveća tajna koja je zapravo prekasno otkrivena, kako za koga. Budućnost Crkve ili da bolje kažem čistoća Crkve je urušena, ugled među samim svećenstvom je ugrožen, ali sama katolička vjera bi mogla dobiti sve više podanika, čak i onih koji nisu isključivo vjernici. Je li to i cilj Crkve? Imati nevjernike i vjernike na jednom mjestu, druge i drugačije, je li moguće da Crkva bude sinonim za ravnopravnost, odnosno je li moguće da su svi isti pred Bogom? To je nešto što nismo saznali u filmu, a hoćemo i u stvarnosti – vrijeme će pokazati.
Koliko god je lijepo ući u najmračnije hodnike Vatikana, toliko je i zastrašujuće. Scenarij sada već dobitnika Oscara Petera Straughana, temeljen na knjizi Roberta Harrisa, golica našu radoznalost, ali i mijenja donekle sliku o Crkvi. No, koliko god ta slika bila promijenjena mislim da će Crkva kao i politika opstati – jer uvijek će doći netko drugi na vlast, uvijek će se naći netko bolji za našu budućnost, a koji je zapravo isti kao i svaki prethodni političar. Slikovito rečeno, i politički i kršćanski hodnici, poput onih u Vatikanu, uvijek će biti savršeno uređeni, ali će uvijek imati i tajne sakrivene u sobi svakog od njih. Na nama je hoće li te tajne ikada biti otkrivene ili sačuvane.
“Konklava” stiže uoči teških trenutaka za Katoličku Crkvu kada je papa Franjo u neizvjesnoj situaciji i kada postoji velika mogućnost da se održi nova konklava. Bez obzira na tu činjenicu film spada među najbolje uratke ove godine. Pohvala za režiju njemačkog redatelja Edwarda Bergera i direktora fotografije, sjajnog Francuza Stéphanea Fontainea koji nam je kamerom nevjerojatno prikazao hodnike i prostore Vatikana i Sikstinske kapele koji oduzimaju dah arhitekturom i izradom, iako su u filmu korištene replike stvarnih lokacija. Sve prati vrlo zanimljiva glazba skladatelja Volkera Bertelmanna. Ona kao da odaje cijelu atmosferu filma, mračna je poput tajni kardinala, neizvjesna je kao i budućnost Crkve, surova je poput karaktera kandidata za papu, ekstravagantna je i drugačija, baš poput novog pape.
