RECENZIJA: James Grey: “Ad Astra” – bos po trnju
17. listopada 2019.
Music Box (10920 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: James Grey: “Ad Astra” – bos po trnju

Brad Pitt u ulozi astronauta koji u dalekim prostranstvima traži svoga oca (i na neki način sebe), kršeći pravila koja su, dakako, stroža na Nebu nego na Zemlji. 

Prošlo je više od pedeset godina otkako se na velikom ekranu pojavila ekranizacija “Odiseje u svemiru” genijal(a)ca Arthura C. Clarka (i Stanleya Kubricka), a prošlo je već više od deset godina kako se stari Yoda promišljanja nebeskih prostranstava preselio „bliže Bogu“ i bliže odgovorima koje je godinama u životu (i spisima, svojima i tuđima) tražio. I u tih pedeset godina, a i u ovih deset, jedanaest, snimljen je popriličan broj filmova koji su više ili manje uspješno nastojali postavljati pitanja (a i dati neke odgovore) na vječna i još teža pitanja koja nas more u životu, pa tako i umjetnosti. Tu i tamo se znalo iskrasti neko remek djelo koje je i nominalno bilo vezano uz SF žanr, a u kojemu se uglavnom antropomorfno i ljudski pokušavalo objasniti ono (nad)ljudsko i našemu umu nedokučivo. Sjetimo se ranoga Ridleya Scotta ili npr. Nolana. Da ne kažem Velikoga Andreja (Tarkovskoga). Ostalo se uglavnom svodi na tehnološke smicalice ili na space operu. Čak mi je to u neku ruku i poštenije od kvazi filozofije ili, da se nitko ne uvrijedi, new age ili postpostpostmodernističkih ili „modernih“ pristupa ovoj temi ili temama) Na um mi pade i meksikančeva “Gravitacija”, no o tome ću nešto kasnije.

Početak filma “Ad Astra” je doista spektakularan, uznemirujući; on priziva i 11. rujna (padanje ljudi niz Blizance) i odlično koristi novotarije i kompjutorsku (i drugu) tehnologiju, ali kad se krene u priču i glumu, kvaliteta rada pada. Poput mehaničara-popravljača u prvim minutama filma. Slobodni pad i teško prizemljenje. Priča kaže da se astronaut Roy McBride (glumi ga Brad Pitt) našao na zadatku u kojem mora istražiti što se dogodilo s misijom njegova oca (Tommy Lee Jones) od prije trideset godina, a čiji odjeci (ilikvarnost) počinju ugrožavati život na planetu koji barem za sada još jedini imamo.

I tako, kreće naš Svemirski kauboj u pohod u daleki, daleki svemir, a na tom putu redatelj James Grey „kraducka“ malo i iz westerna dok se gombamo po planetu koji, ni u crtanom filmu, nije za život, a kamoli za kaubojske vratolomije našega Roya. Dok ga kod kuće čeka žena njegova života (pomalo zaboravljena Liv Tyler), on će pokušati riješiti dvojbe, profesionalne i osobne. I vratiti se kući. Tommy Lee Jones ili, pak, Donald Sutherland rutinski odrađuju svoje uloge, a dok izgovaram (pišem) njihova imena na um mi padaju i Eastwoodovi “Svemirski kauboji”, simpatična priča o simpatičnim dedekima koji (također), ali na uvjerljiviji, duhovitiji, bolji (filmski) način spašavaju ovaj naš Putinovsko-Trumpovski Novi (Stari) svijet. No, za to trebaš biti puno veća manga i kauboj, redateljsko-glumački genijalac poput Clinta, a ne Sivko (Grey) i njemu slični. Sivo i nezanimljivo, čak i uspoređujući ga s nekim novijim SF radovima koji nisu imali ovakav cast, budžet i pretenzije.

Siguran sam da će desetogodišnjaci mirno zaključiti da se svijet, uz malo ili malo veće zaobilaženje pravila, da spasiti, ali sumnjam da će im ostati u sjećanju kao što su nama, dječcima iz nekog drugoga vremena, ostali “Odiseja”, “Blade Runner” ili “Alien” (Ridleya Scotta) ili kasnije Solaris. Max Richter odgovoran je za soundtrack. Popravio je donekle sliku o filmu; pogledajte i poslušajte “Waltz With Bashir”, ali i Scorseseov “Shutter Island”. A što se producenata tiče, ima ih toliko da bi nabrajanje njihovih imena zahtijevalo dosta vremena. Barem onoliko koliko je trebalo Royu da ode, riješi problem i vrati se na zemlju.

Da se vratimo po meni također precijenjenoj “Gravitaciji”. U usporedbi s “Ad Astrom” čini mi se sve boljim i boljim filmom. Trnovit je (umjetnički) put do zvijezda. Ali, da je toliko „bolan“ za nas gledatelje, nisam znao.

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5