Bio sam prilično iznenađen kad sam saznao da će Jay-Jay Johanson nastupiti u Zagrebu i čvrst u naumu da taj koncert neću propustiti. Iznenađenje je predstavljao i prilično skroman broj posjetitelja, no pojašnjenje možda leži u nekoliko stvari – Jay-Jay nije previše poznat širokoj publici, nedjeljna večer nakon Dana žena, manjak promocije.
Nekoliko riječi o ovom izvođaču: Jay-Jay Johanson, pravog imena Jäje Folke Andreas Johansson, rođen je 11. listopada 1968. godine u Trollhättanu, u Švedskoj. Glazbom se počeo baviti već kao tinejdžer, kada je stvarao svoje prve glazbene kompozicije, a prvi album „Whiskey“ objavio je u kolovozu 1996. godine; već na tom albumu vidjelo se da posjeduje specifičan, prepoznatljiv stil, koji je na kasnijim albumima dodatno razvijao i gradio. Njegov stil je bio neobičan spoj trip-hopa i drum’n’bassa, prožet elektroničkim melodijama, specifičnog ugođaja. Vokal koji je najčešće dominantan i izbačen u prvi plan je mek, opuštajući, ispunjen melankolijom, a povezan s atmosferičnom glazbenom podlogom gradi jednostavne, ali jedinstvene pjesme.
Od albuma prvijenca nanizao je još 13 albuma, objavljujući redovno u razmacima od svake 2 godine; iznenađujuće, daleko je najpopularniji u Francuskoj, gdje su gotovo svi njegovi albumi završavali na top listama, a najuspješniji mu je bio treći album „Poison“ koji je debitirao na 4.mjestu francuske ljestvice. Na tom albumu surađivao je i s Robinom Guthriejem iz Cocteau Twinsa, što sigurno nije moglo proći nezapaženo kod ljubitelja ambijentalne, specifične, alternativne glazbe.
Nastup u Vintageu donio je sa sobom sve elemente koji su Johansonov zaštitni znak – kreiranje romantičarske atmosfere uz pjesme koje uglavnom propitkuju smisao života, prolaznost istog, ljubav, kao i male sličice iz života koje često ne primjećujemo. Pratnja je bio električni piano uz nasnimljene dionice elektronike, a Jay-Jay nudi čistu, nepatvorenu emociju; nema tu puno potrebe za scenskim trikovima ili efektima, u koncertu se moglo uživati i zatvorenih očiju, jer Johanson vas brzo uvodi u svoj vlastiti, sanjivi svijet. Set lista nas je provela kroz cijelu karijeru, najbolji dojam ostavile su „Finally“, „So Tell the Girls That I Am Back in Town“, „You’ll Miss Me When I’m Gone“, „The Girl I Love Is Gone“ i „It Hurts Me So“, a odsvirao je i svoj najvećih hit „On the Radio“.
Na određeni način podsjetio me na rane nastupe Soft Cella, prvenstveno zbog spoja elektroničke glazbe i soul vokala, slično kao što su to radili Dave Ball i Marc Almond, s tom razlikom što je Jay-Jay na pozornici miran, koncentriran i suzdržan i ne teži vokalnoj akrobatici.
Iako je publika bila relativno malobrojna, bila je dobro raspoložena i Johanson je to prepoznao. Na završetku koncerta spremno je pristupio fotografiranju s fanovima i pozdravljanju s publikom u prvim redovima. U svakom slučaju, vrlo ugodna, romantična nedjeljna večer u Zagrebu. Jay-Jay Johanson pozdravio nas je sa „see you again soon“ – nadam se, uz malo bolju promociju mogao bi to biti vrhunski događaj za puno veći broj posjetitelja.
Foto: Anna Radošić