Hugh Cornwell iz kultnih The Stranglersa nastupio je u petak, 25. travnja u Tvornici kulture i pokazao kako se i sa 75 godina na leđima može svirati rock and roll.
Na početku teksta kratko predstavljanje autora za one kojima možda njegovo solo ime nije tako znano, kao što im je poznato ime benda iz kojeg je potekao. Hugh je originalni pjevač, gitarist i tekstopisac kultnih The Stranglersa i jedan od najpriznatijih i najimpresivnijih svjetskih glazbenika. U povijesti glazbe, jedan je od onih koji je mijenjao suvremenu i modernu glazbenu scenu u različitim ulogama – kao autor, glazbenik i performer. Osim što je bio suosnivač jednog od najutjecajnijih bendova svih vremena, koji vjernu publiku i obožavatelje ima već desetljećima, razvio je i vrlo bogatu samostalnu karijeru u kojoj je objavio 10 solo studijskih albuma, pozamašan broj živih albuma, te nekoliko albuma kao plod suradnje s drugim glazbenicima, često pod drugim imenima.
U posljednja 2 desetljeća, studijske albume objavljuje u gotovo regularnom razmaku od po 4 godine, pa je tako koncert u petak bio u najvećoj mjeri set sastavljen od pjesama s njegova prošla 3 solo albuma: „Totem and Taboo“ (2012), „Monster“ (2018) i „Moments of Madness“ (2022). Isto tako, u listopadu 2024., Cornwell je objavio i dvostruki live album „All The Fun Of The Fair“ i koncert u Zagrebu dio je njegove europske turneje „Fun of the Fair“, pri čemu se s većinom stvari izvedenih u Tvornici moglo upoznati kroz slušanje predmetnog live albuma, na kojem se nalaze čak 24 pjesme.
A sad malo na sami koncert – nisam The Stranglerse nikada gledao uživo i moje tinejdžerske godine više su vezane uz rock i pop ranih 80-ih, naročito uz new wave, nego uz punk sound kasnih 70-ih; kad sam pogledao raspored instrumenata na pozornici, bilo je jasno da će ovo biti vrlo bazičan rock koncert koji ne iskače iz okvira gitare, basa i bubnja. Klavijatura nije bilo ni u naznakama, pa sam pretpostavljao da će taj output The Stranglersa iz ranih 80-ih biti vrlo malo zastupljen. Koncert je počeo ubrzo nakon 21h, bez predgrupe; publika pretežno starija, vrlo raznolika, no bilo je i mladih lica, što me uvijek čini sretnim, nije sve izgubljeno za dobar rock. Dvorana solidno popunjena, ne baš sasvim ispunjena, no kad stanete u prvi red, ne brinu vas oni koji vam gledaju u leđa, koncentrirate se samo na izvedbu.
A ona je bila odlična; krenulo je žestoko s gitarskim rifom Cornwella, otvorio je koncert pjesmama „Coming Out of the Wilderness“ i „Too Much Trash“ s albuma „Moments of Madness“. Odmah nakon nje, ide prva poslastica za starije – „Nice n’ Sleazy“ (originalno The Stranglers), koju publika prepoznaje i prihvaća s oduševljenjem. Raspoloženi Cornwell, jednako takva publika, veza je uspostavljena, spremni smo za žestoki nastavak; Cornwell lovi dobru vibru i vidi se na njemu da uživa i vrlo veselo komunicira s publikom.
Nastavlja s 2 dobro otprašene stvari s albuma „Hooverdam“, a onda nova poslastica – „Golden Brown“, gdje nije bilo teško prepoznati uvodne note; ipak, zanimalo me kako će zvučati bez klavijatura, koje su ipak bile glavno obilježje ovog, možda i najvećeg hita The Stranglers. Uspjeli su to odlično prenijeti na bas, vjerojatno nisam bio jedini koji je u sebi nosio sjeme nostalgije, no publici odsustvo klavijatura ni najmanje ne smeta, idemo raspoloženo dalje. Pratim set listu do kraja koncerta i shvaćam da sam ulovio ritam: 2 solo stvari, pa onda ubačena jedna stvar The Stranglersa; to se pokazuje kao dobitna kombinacija, a publika posebno dobro reagira na „Duchess“, pri samom kraju regularnog dijela koncerta, kao i na „Dead Los Angeles“, koja je nabijena sirovom energijom.
Naravno, većinu večeri oči su vezane za Hugha, no basist i bubnjar su također odlični – povremeno uskaču na pratećim vokalima, no nema tu previše cifranja i dotjerivanja. Pjesme su nepatvoreni rock, a Cornwell uživa prateći reakcije publike. Priznao je da je zapravo ugodno iznenađen i da mu postaje jasno kako Zagreb mora biti obavezna postaja svake njegove turneje. Glavni set završava pjesmom „Live It and Breathe It“, izlaze sa stagea, a tehničar dolazi na sredinu istog i dirigira publikom u pozivanju na bis.
Vraćaju se da bi ga otpočeli s cover verzijom grupe Cream, pjesmom „White Room“ (koja je, usput rečeno, i jedan od njegovih najranijih objavljenih singlova s albuma „Nosferatu“ koji je objavljen kao album izvođača Hugh Cornwell & Robert Williams), koju vrlo često izvodi live. U bisu su ukupno 4 pjesme, od čega još 2 iz repertoara The Stranglersa – „Strange Little Girl“ i „Goodby Toulouse“, kojom koncert i završava.
Cornwell sa zahvalnošću i srdačnošću odjavljuje svoj energični nastup, a imao sam osjećaj da je mogao svirati još najmanje sat vremena, koliko je raspoložen bio. Prava rock klupska večer, hvala Cornwellu i njegovim dečkima na srčanom nastupu, za njega ne vrijedi pravilo da se starenjem postaje mekši – ovdje mekoće nije bilo nigdje, bila je to prava čvrsta, takoreći muška svirka.
Foto: ZG_crnjak