Mile Mijač je čovjek kojega obično viđamo kao bubnjara grupe M.O.R.T., ali kad ta visojla (rekli bi u mom šoru) od čovjeka ustane s bubnjeva i stane za glavni mikrofon s gitarom u rukama, nekako imam potrebu za reći da mu bubnjevi skoro pa ne trebaju.
Osim što je Mile važna figura hrvatske alternativne scene, kad se povuče u svoje odaje onda nastaju blues i country u kombinaciji s punkom i rockom te sjajnim tekstovima. Bio sam skeptičan, moram priznati. Prvo sam na slušalicama čuo djeliće albuma “Moramo pričati”, shvatio sam da su to glazba i tekstovi koje nisam očekivao od Mile, no prava stvar događa se tek na koncertnoj promociji albuma u malom pogonu Tvornice kulture prošloga četvrtka, 8. svibnja. Žalosno, tek možda 30-ak ljudi ispred pozornice, štoviše udaljenih od pozornice, ali se osjetilo na nastupu Mile i njegovog benda da ih baš to pretjerano i nije briga. Odsvirali su materijal s albuma “Moramo pričati”, neke nove stvari iz faze PBO-a pa čak i nadolazeće pjesme kao da je mali pogon bio rasprodan. I zapravo je nemoguće opisati kombinaciju zvuka koji proizvode, osim staviti u jedan koš blues, country i punk, ali hajdemo to nazvati sinjskom melankolijom. Ima tu i veselih ili bolje da kažem bržih ritmova, punkerski nabrijanih, ima tu i emotivnih pjesama. Ne pitajte me za nazive, nisam ih mogao upamtiti jer njegovu solo fazu pretjerano ne poznajem, ali to doista nije ni bitno. Sjećam se samo pjesme o imaginarnom gradu čije ime nitko ne može pogoditi, zato što grad i ne postoji, nego ga je u svojem kreativnom umu Mile stvorio. A još mogu izdvojiti i neke pjesme iz ranije Miline faze dok se predstavljao kao PBO, pogotovo mračnu “Molitvu”. Ima nešto crno u Milinoj glavi što mi se sviđa, a što pretače u tekstove koji vas nekako obuzmu dok ih slušate. Ono što me još više iznenadilo jest Milin glas, podsjetio me na raniju fazu Riblje čorbe, odnosno Bore Čorbe, a čak i neke pjesme imaju takvu atmosferu. I to je jedina usporedba koju imam, ostalo neka ostane na publici da pronađe.
Moram pohvaliti mlade glazbenike koji su se našli zajedno s Milom na pozornici, zaista nisam vjerovao da tako mlada ekipa može biti toliko uvježbana. I onda kada još u toj cijeloj kombinaciji čujete violinu kako hrabro pravi svoj put kroz zvučnu sliku, osjećaj je još ljepši. Vidi se da uživaju zajedno svirati, pogotovo kada se svi kao u čoporu skupe oko bubnjara i energično završavaju pjesme. Osmijeh govori sve. Žao mi je što nisam ostao na cijelom koncertu, nego samo na prvih pola sata, pa da vam mogu još više dočarati ono što sam čuo, ali i tih pola sata me natjeralo da nešto napišem.
Bilo da su mu u ruci bubnjarske palice ili gitara, Milu je lijepo čuti na pozornici, a još kada uz gitaru krene pisati (melankolične) pjesme, onda vas u potpunosti osvoji. Doista nisam očekivao ovo što sam čuo i upravo takve reakcije obožavam jer znam da je ispred mene materijal vrijedan slušanja. Nadam se da će što više publike s vremenom to shvatiti.
Foto: Mile Mijač