Devedese su bile specifične godine – s jedne strane rock glazba je imala ozbiljne predstavnike koji su stvorili cijelu alt rock scenu, a s druge strane pop scenom je vladala loša elektronika i tekstovi koji su zvučali poput dječjih brojalica. Sve je to dovelo do pomame dance trash glazbe koja je trebala biti naš primjerak eurodancea, ali je ispao samo loša verzija toga.
Tony Cetinski se zahvaljujući viziji i talentu itekako nepravedno zapostavljenog, a u svijetu cijenjenog Guida Minea uspio izdignuti iznad svega i spasiti najgore desetljeće za pop glazbu. Kao skladatelj, aranžer i producent svih pjesama uspio je modernizirati Tonyja Cetinskog kojega poznajemo tada više kao klasičnog pop pjevača, sudionika Dore i Eurosonga, ali i nevjerojatnog vokalnog raspona. Do tada je imao dva albuma, prvi mu je producirao Ivo Lesić, a drugi Senna M, što će reći da mu je potonji i možda predodredio put kojim će ići, iako je Senna više bio vezan uz spomenutu dance trash scenu. Mijenja diskografa, prelazi u ZG Zoe Music Zorana Škugora koji mu postaje menadžer i izvršni producent, te snimaju EP na kojem se nalazi “Ja sam zaljubljen”, ali i tada još važnija “Totalno sam lud” s grupom E.T. koja postaje prvi veliki Tonyjev hit. Tada je i krenula suradnja s Guidom Mineom koji radi na albumu koji će postati simbol hrvatske pop scene, jedan od najvažnijih i najboljih pop albuma 90-ih, ali sveopće otkada je nezavisne hrvatske države.
Osim Guida Minea moram spomenuti još jednu ključnu figuru scene 90-ih koja je također nepravedno zapostavljena, a to je Neven Paleček Papageno čiji glas čujete na početku pjesme “23. prosinac”, no čini mi se da je Papagenov vrisak prisutan i na otvarajućoj “Danas ćeš mi trebati”. Osim toga, Papageno je napisao nekoliko tekstova za ovaj album, uključujući i spomenutu “23. prosinac” koju je napisao prema priči koju mu je ispričao Tony. Naravno da je u ovaj album bila “upetljana” i hitmejkerica Alka Vuica koja piše među ostalima još jedan hit “Ja sam zaljubljen”. Jedna od rijetkih pjesama koju je napisao Tony na ovom albumu jest “Tvoje tijelo” koja je zbog njegovog vokalnog raspona, ali i gitare, meni najupečatljivija pjesma ovog albuma. Naravno, ja sam tad, vjerojatno kao i svi drugi, bio zaljubljen u Ninu Morić koja je bila dio videospota s gitarom u rukama. Vjerujem da su zbog toga i rockeri slušali Tonyja. Ono što je ključno bilo za zvučnu sliku ovog albuma jest dodavanje dance ritmova, a da pjesme ne zvuče prejeftino dodane su upravo gitare i synthevi koji su nekim pjesmama dali poseban potpis koji i danas zvuči svježe kao i kada je nastajao. Čak do te mjere da su ove pjesme s vremenom postale evergreeni, a Tony velika hrvatska pop zvijezda. Nije to bilo ništa čudno na svjetskoj sceni, gitare i (dance) beatove slušali smo i ranije u nekim svjetskim primjerima, od Run DMC-ja i Beastie Boysa, preko Enigme i Madonne, do Georgea Michaela i Michaela Jacksona.
Neću previše govoriti o albumu i analizirati pjesme, o tome je sve rečeno u knjižici u sklopu reizdanja, ali i kroz godine. U recenziji reizdanja više se posvećujemo samom reizdanju, odnosno osvježivanju originalnih materijala, remasteru, likovnoj prilagodbi i dodatnim sadržajima pakiranja. Dakle, 30 godina nakon što je “Ljubav i bol” objavljen, materijal stiže na ploču i to u izdanju izdavačke kuće Scardona koja je u međuvremenu otkupila katalog ZG Zoe Musica. A kako je ovo neko novo vrijeme vinila, nema boljeg trenutka od ovog da “Ljubav i bol” stigne na ploču. I drago mi je što se to dogodilo jer je ovo pop album nastao u vrijeme kada je digitalija počela vladati, a kada su gramofonske ploče polako odlazile u povijest, kao i analogno snimanje albuma. Ne znam jesu li imali originalne master snimke ovog albuma, tzv. DAT-ove, ali album na ploči zvuči glasno i jasno s lijepo naglašenim basevima i određenom toplinom Tonyjevog vokala. Očekivao sam da će možda biti presvijetao zvuk što nije rijetko kada je u pitanju pop produkcija 90-ih, no kako sam usput saznao da je remaster radio Goran Martinac iz Croatia Records Studija sve mi je bilo jasno. S Goranom sam radio više od pet godina na sličnim reizdanjima (što ne znači da je zato ocjena najviša) i znam iz prve ruke da je u pitanju osoba koja je uvelike zaslužna za uspjeh većine vinila koji su se radili zadnjih godina upravo zbog pažljivog rada na originalnim, bilo magnetofonskim vrpcama ili DAT-ovima, a potom i na osvježivanju zvuka i približavanju današnjim, modernijim standardima, no opet da sve bude dostojanstveno i da ne odudara previše od originalne snimke. Uglavnom, oduševljen sam snimkom do te mjere da sam album preslušao na svojem gramofonu više puta u jednom danu, na različitim glasnoćama. I svaki put je zvučao sjajno, puno bolje nego podignuti primjerak na streaming servisima gdje bi također trebalo osvježiti mastere, možda i s nekim hi-res snimkama. Na reparaciji omota i likovne prilagodbe radio je Darko Kujundžić, koji je zajedno s Goranom Martincem, svatko na svojoj strani dakako, također jednalo zaslužan za uspješnost brojnih reizdanja objavljenih zadnjih godina, pogotovo na pločama. Knjižica uz izdanje donosi razgovore Zlatka Turkalja Turkija s Tonyjem Cetinskim i Guidom Mineom, a koji će publici više približiti sliku 90-ih, priče o određenim pjesmama, upoznavanje Guida s Tonyjem, ali i što su sve htjeli postići ovim albumom i zvučnom slikom istoga. Baš kako to i priliči obljetničkim i antologijskim albumima. Jer netko treba naučiti nove generacije i razdvojiti trash od kvalitetne glazbe.
Tko bi rekao da će Scardona ozbiljno zakoračiti na tržište vinila, iako su do sada objavili samo njih nekoliko. Prvo su me iznenadili s prvijencem Drugog načina, a onda i “Tretom majkom” Vlatka Stefanovskog, Miroslava Tadića i Theodosiija Spassova. Počeli su i klapsku glazbu (jer Scardona većinom izdaje klapsku i glazbu vezanu uz dalmatinski melos) objavljivati na vinilima što je za svaku pohvalu, a priča se u kuloarima da će na ovaj format stići i “Prah i pepeo”, nasljednik albuma “Ljubav i bol” Tonyja Cetinskog. Pohvalno je i da Scardona preša ploče kod Sonyja, što znači na njihovim strojevima u proizvodnom pogonu Takta u Poljskoj, gdje svoje ploče proizvodi i Croatia Records. Trenutno su to najbolje prešane ploče, a koje se nalaze na hrvatskom tržištu, da ne govorim o izdanjima nezavisne izdavačke kuće Fox & His Friends koji se ipak na poseban način posvećuju ovom formatu i kojima rijetko tko može parirati u ovom dijelu Europe. Da skratim, “Ljubav i bol” Tonyja Cetinskog je iznimno važan album za hrvatsku pop scenu, a ovo reizdanje zaslužuje puno više pozornosti kod publike i struke. Kritika ide i na stranu Scardone koja treba puno bolje poraditi na marketingu svojih reizdanja. Da nisam kolekcionar vinila i da nisam radio u diskografiji vjerojatno ne bih znao da je ovaj album uopće reizdan. Za razmisliti, svakako.
