Mnoge su se predrasude srušile u subotu navečer, 7. lipnja uz nastup The Dire Straits Experiencea u KD Lisinski u Zagrebu – pomalo smo gotovo uvijek skeptični kada su u pitanju tribute/cover bendovi, ali neki, poput Brit Floyda su baš veličina za sebe. U takve možemo ubrojiti i The Dire Straits Experience, naročito što u svojoj postavi ima barem dva nekdašnja touring člana originalnog benda, Dire Straitsa.
U KD Vatroslav Lisinski odlučio sam testirati neka svoja preduvjerenja, zapravo je to prilično blisko predrasudama, no nešto blaže, bar u mojim očima. Nekako sam uvijek gajio neprikosnovenu i nepoljuljanu ljubav prema originalnim postavama bendova, i nisam baš blagonaklono gledao na zamjene skoro svih članova benda osim eventualno glavnog vokala (koji je najčešće bio i vođa benda), pri čemu on i dalje nastavlja koristiti ime benda na svojim nastupima. Nekako mi se to uvijek činilo kao prevara ili mužnja novca od nostalgičnih fanova. Možete zamisliti kako onda u mojim očima kotiraju bendovi koji su “cover”, nemaju ništa svog materijala, još posude i ime izvođača čije stvari izvode. Za mene koji sam do jučer bio priličan puritanac po tom pitanju, odlazak na koncert The Dire Straits Experiencea bio je definitivno izazov.
Istini za volju, The Dire Straits Experience ima dodirnih točaka s originalnim Straitsima: vođa benda je prilično ležerni i opušteni Chris White (saksofon, udaraljke, flauta), a svirao je na originalnom albumu “On Every Street” i nastupao kao član postave na najvećoj turneji originalnog benda “Brothers In Arms”. Isto tako, sudjelovao je i na dvogodišnjoj svjetskoj turneji na kojoj je snimljen live album i DVD “On The Night”.
Na odlazak na koncert nagovorila me kolegica, nisam očekivao da ću joj biti zahvalan na tome, no – tako je ispalo. Hrabro sam ušao u dvoranu, odlučio odlijepiti sve ranije etikete i naslage svojih mišljenja, i dati dečkima šansu. Moram priznati, The Dire Straits Experience su tu šansu odlično iskoristili. Na skoro dva i pol sata uskrsnuli su Dire Straitsi: barem je meni tako zvučalo. Dvorana je bila dobro ispunjena i mislim da su dobar dio publike činili “ponavljači”. Naime, The Dire Straits Experience nije prvi put nastupao u Zagrebu, ovo im je već treći dolazak i mnogi su znali što očekivati.
OK, nije tu bilo nenadmašnog Marka Knopflera, prvenstveno vezano za sviranje gitare (nije on nikad bio jako upečatljiv vokal, po mom mišljenju), no The Dire Straits Experience bili su odlična zamjena i to tijekom cijelog koncerta. Radi se o vrhunskim glazbenicima i kad samo pogledam listu imena s kojima su surađivali, to je više nego dovoljno (David Gilmour, Eric Clapton, Paul McCartney, Elton John, David Bowie, Mick Jagger, Tina Turner, Van Morrison, Tom Jones i mnogi drugi). Čak i vokalist Terence Reis zvuči prilično dobro (slično Knopfleru), no izgleda puno drugačije (mršavije, i s bujnom kosom, što kod Knopflera nije slučaj). Generalno, bilo je dovoljno zatvoriti oči i zaista ste lako mogli pomisliti da slušate originalne Straitse. Na koncu, niti koncerti originalnog benda ne zvuče jednako kao studijska izdanja, pa onda ne treba biti sitničav. Reis je i službeno bio dio Straitsa, ali u MK II, kad je Knopfler već otišao za svojom solo karijerom, pa nije čudo da je upravo on ostao u igri kao glavni vokal za The Dire Straits Experience. On daje svoju interpretaciju Marka Knopflera, u nekim dionicama se ne trudi približavati se originalu, ali to ne predstavlja nikakvu smetnju.
Još malo o samoj postavi: White je izuzetan saksofonist (iznenadio me u kolikom broju pjesama je saksofon gotovo glavni instrument ili vrlo izražen); tu su i dva klavijaturista koji su pri kraju koncerta bili prilično nezaposleni, ali su ukupno solidno odsvirali, ritam sekcija odlična: bubnjar Luke Naimi i basist Yoyo Buys, te Richard Barrett na gitarama. Imali smo priliku vidjeti vrlo brojne izmjene gitara kod dvojice gitarista (Reisa, koji nije samo glavni vokal, nego i gitarist, i Barretta), a neke su se činile dosta poznate (vjerojatno s naslovnica albuma Dire Straitsa).
Koncert su otvorili s nešto kraćom verzijom “Telegraph Road” (kasnije su se ispričali što na početku nije bilo grmljavine kao u studijskoj verziji), nastavili nešto čvršćom “Solid Rock”, a prva prava reakcija publike uslijedila je na “Tunnel of Love”, pri čemu je dio publike ustao i zaplesao. Nakon toga prekrasna laganica “Your Latest Trick”, pa opet plesna “Walk of Life” i onda odlično prerađena “Romeo and Juliet”. Nastavilo se u sličnom tonu, s izmjenama brzih i laganih pjesama, najveće iznenađenje s introm bila je “So Far Away” koja je krenula s karipskim ritmom, nisam je uopće prepoznao u prvih minutu i pol, no zanimljivo je to zvučalo. Do kraja još nekoliko izmjena ritmova (set lista je na kraju teksta), a najljepše je bilo odslušati “Private Investigations” te veliki hit “Lady Writer”. Set završavaju s tri poznate stvari, “On Every Street”, “Brothers in Arms” i na samom kraju, naravno, “Sultans of Swing” u prilično produženoj verziji od otprilike 9 minuta. Publika je kraj koncerta dočekala na nogama i ostala stajati za cijelo vrijeme do bisa i za vrijeme istog.
Nakon kratkog predaha, bend se vraća na stage i kreće fantastična solo bubnjarska dionica kao intro za “Money for Nothing”, a onda se u žestokom prašenju pridružuju i ostali – odlično odabrano za nastavak zagrijane atmosfere s kraja prvog dijela koncerta. Završili su s pjesmom koja naslovom savršeno pristaje – stvar iz Knopflerovog solo opusa “Going Home” iz filma “Local Hero”.
Zadovoljni smo pošli doma, a moj svijet nije se srušio, iako sam gledao “polu cover bend”; dapače, bila je ovo vrlo lijepa koncertna večer; za sve vas koji volite zvuk originalnih Straitsa, ne ustručavajte se otići pogledati dečke iz The Dire Straits Experience, zaslužili su to.
Setlista:
Solid Rock
Tunnel of Love
Your Latest Trick
Walk of Life
Romeo and Juliet
So Far Away
Iron Hand
Private Investigations
Portobello Belle
Lady Writer
Planet of New Orleans
Two Young Lovers
On Every Street
Brothers in Arms
Sultans of Swing
Bis:
Money for Nothing
Going Home: Theme from Local Hero
Foto: Mladen Danny Radošić