Kako se očekivalo i najavljivalo, drugi dan najvećeg austrijskog rock-metal festivala sadržavao je definitivno „najveći“ lineup po pitanju imena – Linkin Park, Iggy Pop, In Flames, Rise Against, Cradle of Filth, Jerry Cantrell…
Možemo komotno nabrajati još, ali na festivalima ovakvog tipa jednostavno je gotovo nemoguće obići sve izvođače koje želite čuti i o kojima želite pisati, često su isprepleteni timetableom, a gužve su postajale sve ogromnije i ogromnije. Kao i prvoga dana, festival je otvoren gotovo cijeli dan osim jutarnjih sati, a i prvi dio dana poslužio je posjetiteljima da nadođu sebi, riješe higijenske potrebe i osvježeni se upute u trenutak kada bendovi dolaze na pozornice.
Otvaranjem Red Stagea s ovim danom započeli smo s ukrajinskim metalcore bendom Jinjer, s prepoznatljivim licem i vokalom Tatiane Tati Shmayluk. Zanimljivo za napomenuti je kako je drugi dan obilježen odreda odličnim female power vokalisticama, od Jinjera, Poppy, Lolo, Anne-Sophie i Emily Armstrong, nove uzdanice Linkin Parka. Jinjer je bend koji sam upoznao prije 5-6 godina kada sam pukom slučajnošću upalio live koncert na YouTubeu i – prilično ostao impresioniran. Ponajviše zbog kontrasta između čistog pjevanja i brutalnih growl vokala koje izvodi Tati, ali i ne tako uobičajenim fuzijama različitih podžanrova metala. O njihovoj sve većoj popularnosti, energičnosti na live performansima i važnosti u žanru, govori to da su već malo iza pola 4 popodne uspjeli po najvećem suncu okupiti veliki broj publike. Inspirirani širokim obujmom raznih izvođača, njihov spoj progressive, groove, metalcore i djent stilova vjerujem da rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. Obratite pozornost na Tatin vokal, rijetko što ćete imati priliku sličnoga čuti.
Skačemo na Jerryja Cantrella, osnivača i glavnog gitarista grupe Alice in Chains, jednog od glavnih i odgovornih za brojne uspjehe matične mu grupe. Jerry je održao koncert pred nešto manjim brojem publike nego što sam očekivao, valjda zato što je, paradoksalno, na Blue Stageu bila dosta mlađa nova zvijezda scene, glazbenica Poppy, koju su očito mlađe generacije htjele prije doživjeti, ako pričamo o posjećenosti ta dva paralelna nastupa. Cantrell je trenutno na europskoj turneji zvanoj „I Want Blood“, gdje uglavnom promovira istoimeni album s pjesmama poput „Vilified“ ili „Afterglow“, ali i pravi mix svježine i nostalgije, pogotovo kada smo imali prilike čuti svevremenske „Rooster“, „Would?“ i „Man in the Box“. Nastup je, unatoč omanjim tehničkim poteškoćama od par sekundi u zvuku, prošao očekivano kvalitetno, uvijek kada su glazbenici poput Jerryja u pitanju.
Potrudili smo se obići oba koncerta, pa nismo htjeli propustiti i dio koncerta Poppy, odnosno Mariah Rose Pereira, američke kantautorice i influencerice. Kako je rečeno, Poppy je u uzmahu svoje mladenačke energije i kreativnosti pa je tako korištenjem društvenih mreža i ostalih digitalnih alata postala utjecajna video redateljica, ali prije svega zanimljiva i osebujna Internet persona i glazbenica. Moram priznati kako je nisam prije niti malo doživljavao ni poznavao njezin repertoar, ali ovakvi tipovi festivala odlična su prilika za čuti nešto novo i onda se tome prepustiti po povratku kući. Njezina energija, karakeristike i growl-scream-clean vokali obilježili su ovaj kvalitetan performans.
Napravljena je kratka pauza za osvježenje u press centru, pravljenje zajedničke fotografije s press ekipama iz različitih dijelova svijeta, a potom smo otišli čuti što nam to danas nudi finski metal-cello sastav Apocalyptica.
Poznati po određenoj revoluciji žanra i visokom glazbenom integritetu, metal klasičari su zbog svoje unikatnosti, ali i renomirane kvalitete postali među prvim imenima u metal glazbi kada su u pitanju uplivi klasičnih instrumenata i miksanja klasike i metala bez standardnih instrumenata, gdje klasične i melodijske gitare postaju violončela. Možda i najpoznatiji po obradama pjesama Metallice (i počeli su karijeru kao Metallicin tribute band tamo devedesetih), objavili su prošle godine album „Plays Metallica, Vol. 2“ s gostovanjima Jamesa Hetfielda, Roberta Trujilla, Cliffa Burtona uz Thompsove aranžmane. Nastup je, pored same zanimljivosti njih kao unikatnog metal sastava, bio odrađen prilično „klasično“ – bez nekakvih velikih iznenađenja ili outstanding trenutaka, ali tehnički i instrumentalno uistinu dojmljivo.
„The Godfather of Punk“ bio je sljedeći must-see na festivalu: Iggy Pop bezvremenski je postulat nekoliko pravaca u glazbi, formiranih tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Iggy je maestro atmosfere i nakon skoro 60 godina boravka na pozornici i dalje se uspije prilagođavati novijim koncertnim i festivalskim trendovima, ali isto tako i publika se prilagođava njemu – u potpunosti do toga trenutka praveći najzapaženiji nastup na Nova Rock festivalu. Iggy je, sa svojim fantastičnim bendom umiksanim od kolopleta uistinu raznolikih glazbenika, stvorio zavidnu atmosferu pred ogromnom publikom, publika je bila nevjerojatno motivirana za moshpit, wall of death, nošenje posjetitelja…prava festivalska punk-rock atmosfera. Pored njegovih solo ostvarenja, Iggy nije dugo oklijevao sa Stooges repertoarom, odmah na početku čuli smo „T.V. Eye“, „Raw Power“ i „Gimme Danger“, da bi nastavio s evergreenima „The Passenger“ i „Lust For Life“, a gotovo do kraja koncerta nizao je hitove i „veselice“ iz različitih perioda bogate karijere. Nevjerojatna energija sa 78 godina, svaka čast Iggy, poživio nam dugo.
Sad slijedi paralelka nekoliko bendova i ogroman broj ljudi pa smo se teško mogli fokusirati na svaki pojedini bend, odlučili smo prelomiti na In Flames, a samo ovlaš poslušati Rise Against. 20-ak minuta Rise Againsta što smo uspjeli poslušati potvrdilo je što se znalo o bendu prije – poznati po kombinaciji melodičnog hardcorea, socijalno angažiranih tekstova i beskompromisnog stava prema temama poput pravde, politike i održivog razvoja, prije svega devastacije okoliša. Uhvatili smo pjesme “Swing Life Away”, “Hero of War” i “Satellite” i morali otići na Red Stage kako bismo poslušali Šveđane In Flames.
Dosta sam subjektivan po pitanju ovog benda, slušajući ih od malih nogu i prateći sve njihove transformacije i nadogradnje tijekom 35 godina karijere. Pokretači “gothenburškog melodičnog death metala“, stila koji kombinira brutalnost death metala s melodičnim elementima klasične heavy metal i hard rock glazbe, predvođeni Andersom Fridenom i Björnom Gelloteom, odradili su tvrd, moćan i suveren nastup s prepoznatljivim Andersonovim monolozima prema prisutnima u vidu zahvalnosti, socio-političkih trenutaka i važnosti zajedništva. Flamesi su napravili presjek karijere, više se fokusirajući na melodične pjesme nakon albuma “Clayman” kroz “Reroute to Remain” pa sve do albuma koji su obilježili 2000-te – “Come Clarity” i “A Sense of Purpose”, no ipak s pretežitim naglaskom na najrecentniji album “Foregone” iz 2023. godine. Kako je bilo i očekivano, Flamesi su jedni od najvećih metal zvijezdi i teško je očekivati da će odraditi koncert iole drugačiji od nabrijanog i tehnički odličnog, pogotovo skakalice poput “Only For the Weak”, “Alias” i “Take This Life”.
Dolazi trenutak za najveće zvijezde cjelokupnog festivala, povratnicima na svjetsku scenu s novom pjevačicom i bubnjarom, jednom od najutjecanijih bendova rock i metal glazbe – Linkin Park. U rujnu 2024. godine svijetom je odjeknula informacija kako se Linkin Park vraća, no sve je zanimalo kako će to zvučati nakon preranog odlaska Chestera Benningtona. Na kraju je bend napravio najbolje moguće rješenje i damage control – angažirali su žensku vokalisticu, s drugačijim vokalom, ali opet sa sličnim načinom pjevanja i vokalizacije scream dijelova, objavili predstavničku pjesmu “The Emptiness Machine” i pokorili sve moguće top liste i naišli na oduševljenje fanova, što se isprve možda i njima činilo u glavi kao veoma riskantnim potezom. Emily Armstrong je utjelovljenje drugačijeg, a opet istog Linkin Parka, dok album “From Zero” simbolizira novi početak s velikim poštovanjem prema svemu što je do sada kreirano i postignuto. Uhvatiti Linkin Park na ovoj svjetskoj turneji pun je pogodak jer imate priliku svjedočiti nečem novom, a opet s potrebom sviranja svih major hitova za fanove koji su postavili bend tu gdje jesu. Od novijih pjesama mogli smo čuti hitove “Heavy Is The Crown”, “Two Faced” i već spomenutu Emptiness Machine, a Mike Shinoda i ekipa počastili su nas s vječnima “Papercut”, “Numb”, “In The End”, “One Step Closer” itd. Nema se što tu posebno za reći, najmasovniji koncert festivala ostavio je impresivan dojam i izrazio svu veličinu jednog od najvećih bendova današnjice. Chester, sigurno možeš mirno spavati, makar ćeš nam uvijek nedostajati.
Treći dan festivala slušamo Slipknot, Airbourne, a tu se pojavljuje i naš Baby Lasagna, prvi hrvatski izvođač na Nova Rock festival…stay tuned.
IZVJEŠĆE/FOTO: Nova Rock Festival 2025. (Dan prvi) – Korn, Spiritbox, The Warning…