U Tvornicu kulture u petak, 20. lipnja krenuo sam s podijeljenim osjećajima; slijedio je moj prvi susret s Macy Gray uživo, a prema svim ranije pročitanim recenzijama, odlazak na njen koncert često je čista lutrija; ponekad bude pogodak, ali uz bar jednak broj promašaja.
Nije, naime, tajna, da Macy voli poraditi na “usađivanju dodatne hrabrosti” u sebe kroz različite opijate ili alkohol, a onda u tome zna i pretjerati. Čak su i njena 3 prethodna koncerta u Zagrebu bila prilično “mixed bag” – 1 navodno odličan, a 2 je bilo bolje izbjeći. Ovaj put radilo se o nastupu unutar turneje kojom slavi 25 godina od izdavanja svog debi albuma “On How Life Is” (jedini koji i imam u vlastitoj kolekciji CD-a, i s kojim je i postigla globalni uspjeh i priznanje); samo s ovim albumom uspjela je ući u Top 10 albuma u Americi i Britaniji. Nešto manji uspjeh postigla je s albumom “The Id”, koji je čak došao do pozicije broj 1 u Britaniji, a zadnjih 5 albuma nije se niti plasiralo na liste.
Naravno, nije komercijalni uspjeh garancija kvalitete nastupa, no tu je i činjenica da je Macy Gray vlasnik jedne Grammy nagrade, a nominirana je za istu još 4 puta; za odlazak na koncert sasvim dovoljna preporuka. U posljednje vrijeme čest je format koncerta koji se vrti oko jednog albuma taj da se on izvede u cijelosti, a onda ide nadogradnja s ostalim stvarima. Ovdje su stvari ipak bile nešto drugačije posložene, no idemo redom. Ništa neobično što je većina izvedenih pjesama došla s prva 2 albuma, ipak je ovo bilo nešto poput “best of” nastupa.
Tvornica je bila solidno popunjena, no promotor vjerojatno nije računao da je ovo datum u kojem je ogroman broj Hrvata završio na moru za produženi vikend, što je moguće jedan od razloga da nije bila sasvim puna. Doduše, neki koji su se opekli na lošem nastupu 2022. su sigurno odustali od dolaska iz bojazni da se tako nešto ne ponovi. Koncert počinje a capella verzijom „Sweet Baby“ (s drugog albuma „The Id“), nakon čega se priključuje bend i slijedi „The Way“ (s istoimenog albuma iz 2014.), još jedna lagana pjesma koja nailazi na prilično mlak prijem. Macy je u vrlo koloritnom izdanju, a bend to upotpunjuje s raznobojnim perikama na glavama, i kreću s „Relating to a Psycopath“ (opet s albuma “The Id”) koja uspijeva pomaknuti publiku.
Macy od početka kreće u komunikaciju s publikom, no ona je prilično bazična – ona dirigira i određuje što publika treba uzviknuti ili otpjevati, što nikad nisam previše volio. Doduše, ekipa je bila dobro raspoložena pa je to ipak prolazilo sasvim ok, no ipak razbije dinamiku samog koncerta. Možda je i zvuk mogao biti nešto glasniji, ili se radilo o namjerno tišem nastupu kako bi to zvučalo intimnije. Macy najbolju reakciju u prvom dijelu koncerta postiže izvođenjem dviju obrada – gotovo soul/blues standard „Sunny“ (originalno Bobby Hebb), a onda slijedi i prilično iznenađenje, obrada hita Radioheada „Creep“, koja je odlično zvučala. Naravno, publika je ovdje mogla pjevati bez problema, svi znaju tu pjesmu, a i Macy nas je nagovarala da pjevamo iz sveg glasa, čak i ako ne znamo tekstove.
Slijedi mala pauza za dio benda, a vrijeme popunjava solo na pianu i bubnjevima; nakon toga konačno kreću i prve stvari s albuma slavljenika, “Why Didn’t You Call Me” i „Do Something“, tijekom koje Macy predstavlja bend, tražeći zauzvrat da se i mi predstavimo izvikujući svoja imena. Malo je to smiješno zvučalo, ali čini se da je nju zaista veselilo. Da nema taj svoj šarm (a ne zaboravimo da Macy Gray nije samo pjevačica, nego i glumica), vjerojatno bi odaziv publike bio zanemariv; ovako, prošlo je (pogodak na lutriji). U ovom dijelu koncerta Macy nastupa u novom outfitu, dinamika je puno bolja, slijed pjesama je dobro posložen, zapravo se radi o cijelom setu s albuma “On How Life Is”, nema velikih pauzi između istih, i ubrzo slušamo njen najveći hit „I Try“; ovdje je čak i previše toga prepušteno publici za otpjevati, radije bih to slušao u originalu.
U 22:20 svi odlaze sa scene, a ubrzo se pojavljuje gitaristica koja nam izvodi „Milion“ (koautor je pjesme, vjerojatno zato). Priključuje se i ostatak benda, Macy opet u drugačijem izdanju, i kreće stvar „Request + Line“ (Black Eyed Peas cover), koja prelazi u pjesmu „Sexual Revolution“. Koncert se bliži kraju nakon otprilike sat i pol, slijedi „White Man“ i za sami kraj „The Letter“, pjesma kojom je završila i studijska varijanta albuma “On How Life Is”.
Generalna ocjena prolazna, nije me nastup silno razgalio ili oduševio, ali nije to bilo niti “odrađivanje”; najveći plus je emocionalnost nastupa i dobro opipavanje pulsa publike. Najveći minus je merch – cijene užasno visoke za majice ili hoodice, a dizajn istih je vrlo jednostavan, no nikako privlačan; lutrija – čisti gubitak.
Foto: ZG_crnjak