Još dok je sunce visilo nisko nad Budimpeštom, podgrijani vjetar valjao se između tribina i pozornice Budapest Parka, iščašenog izvan središta, u prostoru koji podsjeća na raskošno proširenje dvorišta kakvog umjetničkog kampusa. Nema zagušenosti. Pogled na pozornicu moguć je iz gotovo svakog kuta, a raspored gledateljskih pozicija kao da ga je netko planirao s namjerom da se ljudi zbliže, ali bez gužve. Glavno pitanje susreta bilo je: gdje si bio ’95.?
Sparina se još lijepila za kožu kad je dvominutna retrospektiva bljesaka karijere u formi videokolaža najavila da će onaj poznatim širokim korakom hvatati pozornicu. Prvi su akordi “Hand in My Pocket” otpuhali zalazak i rasprostrli večer koju ćemo svi u publici pamtiti po širokom osmijehu punom zuba i svevremenskim refrenima. Alanis Morissette povodom 30. obljetnice albuma “Jagged Little Pill” došla je razlistati pamćenje svoje publike.
Početak je bio znak da nije složila retrospektivu za znalce. Bit će to večer hitova. Večer u kojoj njezin katalog postaje zajedničko vlasništvo – nešto između memorije i pokreta. Glas prije, između i nakon harmonike i gitare u rukama.
Njezina publika znala je gdje je bila ’95. – više je transparenata ispisalo koncerte i mjesta gdje su je prvi put njihovi Autori gledali. Kada je album objavljen tek sam bio u fazi puzanja prema glazbi sa svojih devet godina, ali aktualan je bio i pet godina kasnije kada je dopro do srednjoškolca. Klinca prije svega očaranog fleksibilnošću i modulacijama čvrstoga vokala za koji je u 2025. pred dolazak u Budapest Park očekivao očekivano starenje. Što zbog biologije kojoj nitko ne može pobjeći, što zbog njezinih 35 godina na pozornici gdje ga troši, ali čini se da grlo podmazuje kestenovim medom jer pukotina, šavova i promjena u boji nije bilo. Da to ne bi bilo samo zbog dojma, potvrdu sam zatražio od svoje drage suputnice – glazbene pedagoginje i profesorice pjevanja. „Ne, ne, nije ostario.“ Dakle, kao ni te pjesme s “Jagged Little Pill”. A zašto album nije ostario?
Alanis nakon što je odbila biti dance-pop projekt kakav joj je prethodio apsolutno se nije trudila ikome svidjeti. Nije skrivala bol iza metafora ni omekšavala riječi da bi bile probavljivije ikojem slušatelju. Zato i vjerujemo “Jagged Little Pillu”, albumu za koji je zaslužan ujak Joey iz obiteljskog sitcoma “Puna kuća”. Onaj cringe plavojko s futbalerkom. Da, taj. Kad je u “You Oughta Know” bolno i srdito upitala bivšeg ljubavnika „misliš li na mene dok jebeš nju“, bio je to prekid nijemoga statusa quo ženske tuge i seksualnosti.
Patetični srcolomi utučenih žena zamijenjeni su krikom kojeg je dozvolio bijes. Da bi danas Meghan Thee Stallion mogla pjevati “Wet Ass Pussy” ili Nives Celzijus “Je je bome je” bez prevelike pažnje šalteruša u Ministarstvu ćuroređa, morao se netko ranije dogoditi, a u svijetu mainstream glazbe to je bila 21-godišnja Alanis. Dripac iz sitcoma zapravo joj je najbolja stvar koja joj se profesionalno dogodila jer je našla tada idealnu kombinaciju slova, krika i bijesa za nemilosrdni otpor bez parola ili sladunjavih submisivnih fraza, a žene su (kao i muškarci) u njezinoj iskrenosti dobile one riječi koje su za sebe tražile u glazbi. Prepoznavanje sebe. Možda je zato bilo toliko zacakljenih očiju zrelije publike Budapest Parka i nakon koncerta jer su iskustva univerzalna: bol, iscjeljenje i izrastanje iz boli, kako bi opjevala Nina Romić.
“Jagged Little Pill” je postao klasik ne samo kroz dvije dijamantne naklade u Kanadi, pet Grammyja, uvrštavanje na 500 najboljih albuma svih vremena (69. mjesto) ili mjuzikl nastao prema njemu 2018. “Jagged Little Pill” je klasik zato što je bez pardona progovorio o neurednim, sirovim emocijama; odbacio samosažalijevanje i pljusnuo uho brutalnom samosviješću. Dopustio je ženama da budu ljute bez isprike; univerzalne istine kanalizirao iz jedne priče i spojio glazbene žanrove u zvuk koji je bio previše sirov i originalan da bi ga se moglo staviti u kutiju ili zaboraviti. Producent Glen Ballard pomogao joj je stvoriti hibrid prljavih grunge gitara, ispovjednih tekstova i pop refrena koji tada nije zvučao kao ništa drugo. Ni grunge, ni pop, ni folk – nešto svoje. Zato taj album ni danas ne stari. Tek na koncertu sam primijetio koliko je (raz)govoran, pored sve njezine vokalne akrobatike.
Naravno, nedovoljno je pjesama na albumu da bi činile posve posvetni koncert, ali devet njih je našlo svoju poziciju u obljetničkom statementu i devet njih je i temelj kasnijih ispovijesti uvjerljive kantautorice. I ne zamjeram joj što na turneji ne mijenja setliste kao njezini prethodnici u istom koncertnom prostoru, Queens of the Stone Age, koji večeras i sutra u Zagrebu neće imati iste nastupe, kao ni dvije večeri ranije u Budimpešti.
Čitanje između redaka forte je njezina stihoklepstva, predstavljanoga bez potrebe za pojašnjavanjem ili kontekstualizacijom, pogotovo kada si na sceni 35 godina. No, Budimpešta je izazvala obiteljski sentimentalizam u kanadskoj pjevačici mađarskih korijena. Premda nije rođena ondje, kao ni njezini neposredni preci – majka i tetka predstavljene na pozornici – poznavanje sebe i kroz ljude čiji smo rezultat impuls je svakoga od nas, ma koliko god simboličan. Posvetila je tako “Heart of the House” preminuloj baki, a za početak “Ironica” izvela mamu, tetu, muža i dvoje djece čija su nevina nesvjesnost majčine veličine, kao i sljedbeničke mase izlivene pred njima, ovome potpisniku redaka razvukle osmijeh.
Kao i svi, došao sam doživjeti “You Oughta Know” kao jednu od onih znamenitosti u putovanju koje naše srce odabire za doživljaj, ali svoje katarze ne možeš programirati. Tek na bisu kod instrumentalnog crescenda “Uninvited” kad Alanis upada u manični trans, scenski egzorcizam (pročišćenje trzajima i oštrim bacanjima), slina u ustima zagusti i grlo je teško stišće niz jednjak. A onda finale s “Thank You”, dragom mi, ali nikad mi značajnom pjesmom koja je nakon najavne posvete fanovima i kroz kolaž njihovih poruka o zahvalnosti u životu zagrebla u ono najosjetljivije. Milisekunda je potrebna razumu da prizove one za koje imaš samo kapaciteta za ljubav. I zahvalnost njima. Što su tu.
Koncert bez naglih skokova, bez praznog hoda, bez potrebe za velikim gestama. Pjesme koje znaš, glas koji nije izdao. Puno prisjećanja bez zadržavanja u prošlosti. Videoprojekcije oblikovane da bi podcrtavale ono što Alanis govori već trideset godina: tišina je precijenjena.
Setlista:
Hand in My Pocket
Right Through You
Reasons I Drink
A Man
Hands Clean
Can’t Not
Lens
Sorry to Myself
Head Over Feet
Everything
You Learn
Would Not Come
Smiling
I Remain
Rest (akustično)
Mary Jane (akustično)
Heart of the House (akustično)
Ironic (s obitelji)
Are You Still Mad
All I Really Want
Sympathetic Character
You Oughta Know
Bis:
Uninvited
Thank U
Foto/video: Igor Jurilj
View this post on Instagram
View this post on Instagram