Završeno je još jedno izdanje TAM TAM Music Festivala, vjerojatno ponajboljeg ‘malog’ festivala u regiji, koji se i ove godine održao u Sućurju na Hvaru od 10. do 19. srpnja.
Još jednom skupilo se u Sućurju društvo koje se poznaje već godinama, društvo koje na ovom otoku, u ovome malom mjestu uživa u glazbi, ali i ne samo glazbi. Festival je ovo koji je puno više od same glazbe. Trojica sućurajskih entuzijasta (Jure, Leo i Ante) napravili su od svojega mjesta u zadnjih petnaestak godina Meku koju pohode i mladi, ali i oni stariji koji od svojega ljetovanja traže nešto više od samoga sunca i mora, a na TAM TAM Festivalu dobivaju osim obilja tog istoga sunca i mora i još puno, puno više. Dolazak na festival ove godine bio je jedno ‘posebno’ iskustvo, puna dvadeset i dva sata mi je trebalo da od Slavonskog Broda dođem do Sućurja, pa bih ovom prilikom zahvalio resornom Ministru prometa što mi je omogućio da napokon uvidim koliko je ova naša zemlja velika. Ali kad se jednom stupi na ‘sveto’ sućurajsko tlo, sve putne i ostale brige prestaju.
Glazba je ono što nas inicijalno privuče svake godine u Sućuraj i to više nego odlična i pomno odabrana glazba, ali popratne aktivnosti ovoga festivala daju svakome tko dođe mogućnost da uživa u mnogočemu vezano i nevezano uz glazbu. Radionica i popratnih događanja na festivalu bilo je i ove godine puno pa smo tako ronili i disali, crtali s Komikazama, lupali po udaraljkama, svaki dan vježbali smo yogu (a i zvučnu yogu), plesao se folklor prvi put na festivalu, masirali smo se i koristili kozmetiku napravljenu na prirodnim osnovama, a naravno naš arheolog Nikša kao i svake godine vodio nas je kroz Sućuraj pričajući nam povijest mjesta, dok je atraktivna Pom Pom radionica baš ispred mog šatora bila predivna. I ove godine odlično smo jeli u kampu i svaka čast ekipi kuhara, ali moram priznati da sam imao privilegiju da uživam i u delicijama koje nam je spravljala nikšićka majstorica kuhanja i hvala joj na svemu.
Posebnost ovoga festivalskog izdanja u njegovom ‘extra dayu’ i pun pogodak bio je vrlo zanimljivi kviz “Labirintima domaćeg rocka” koji su nam priredili Amari i Veljko i nadam se da će se tradicija nastaviti i u sljedećim izdanjima, stvarno smo se dobro zabavili. Festivalski zbor ponovo je ove godine bio brojniji nego ikad i pod vodstvom Tene Rak održao je spektakularan nastup ispred konobe Vujnović pred ogromnim brojem, što festivalaca, što turista. Stvarno su svake godine sve bolji i nadam se da ću iduće godine probati ovom zboru pridružiti i svoj glas jer užitak ih je bio slušati. Ovaj put imali su i specijalne goste, bend Bohemija čiju su pjesmu prošle godine pjevali na završnom nastupu, a pošto je Bohemija bila jedan od ovogodišnjih izvođača na festivalu, pridružili su im se u dvije pjesme, a zbor se njima pridružio prilikom njihovog nastupa u kampu. Ni sam ne znam što mi je bilo atraktivnije, ali uživali smo. Kao i obično centralno mjesto festivala je festivalski kamp iz kojega sve kreće i u kojemu se događa veliki dio programa, ali puno festivalskih posjetitelja bilo je smješteno po sućurajskim apartmanima u kojima se za vrijeme trajanja festivala tražilo mjesto više. Kamp je mjesto gdje većina nas spava, gdje većina nas jede i pije i gdje se svi družimo, i moram reći da već godinama nisam prošao kampom da nisam usput pozdravio i stao popričati s pet-šest ljudi koje sam upoznao tijekom svih ovih godina kojih dolazim na festival. Zagrepčani, Splićani, Osječani, Varaždinci, Novosađani, Beograđani, Pančevci, Ljubljančani, Mariborčani, Sarajlije i Tuzlaci, Nišićani i moja mala kolonija Brođana samo su mali dio ovoga skoro pa i plemena koji se godinama ovdje druži i koje je dovela muzika, a festival zbližio do te razine da se posjećujemo poslije festivala iako smo udaljeni stotinama kilometara. Posebnost festivala su djeca, neke znam još kad su bili stvarno jako mali, a danas su to već srednjoškolci koji i dalje dolaze, a uz njih po kampu trčkaraju ponovo neki jako mali klinci kakvi su i oni bili kada su prvi put dolazili. Obično oni koji jednom dođu na festival dolaze i dalje, a usmena predaja o festivalu se širi i privlači nove generacije.
Red je reći nešto i o onome što nas je inicijalno dovelo na festival, a to je glazba. Line up je svake godine više nego dobar, ali ove godine je stvarno bilo glazbe za svakoga. Poredano po segmentima, a ne po rasporedu bilo je otprilike ovako: vidjeli smo nekoliko izuzetnih etno/world nastupa koje je otvorio Zbor/XOR koji nas je prošetao glazbom od naših otoka pa do Balkana, zatim Istriane Veja koji su oduševili brojnu publiku svojim tradicijskim melodijama da bi nas Lenhart Tapes ft. Tijana Stanković isto tako odveo putem tradicije od Kosova do Slovačke. Mlade snage više nego dostojno predstavili su Šibenčani, Zagrepčani i Beograđani iz bendova Aracataca, D. i Krilat i beo, i pokazali da se na njih svakako može računati u budućnosti. Turbotransturisti, Gazorpazorp, Haiku Garden, a i Bohemija svojim su žestokim nastupima privukli veliki broj publike ispred bine, a posebno su nas oduševili Talijani iz benda A/lpaca. Brutalne DJ setove priredili su nam Midi Brigade i Eleven (Ivan Levačić), a nešto drugačije vidjeli smo od Naentu i Gilberta (Tena i Melita). I na kraju izvrsni ‘girl power’ kantautorski izričaj na kampovskoj bini donijele su nam Nina Romić, Libertybell (Zvonka Obajdin) i Tamara Mylo. Dvodnevni happening na igralištu na ‘velikoj’ bini otvorili su Repetitor koji se na ovogodišnjem izdanju festivala vratio koncertima nakon skoro dvije godine i vidjelo se na njima da su se zaželjeli svirke, a i na publici da su se zaželjeli njih. Kao i obično šutka je krenula i na lagane stvari, rijetko kome to uspije. Odlični Francuzi Irnini Mons slijedili su nakon njih, a program prve večeri zatvorili su izvrsni Slovenci i presimpatična Manca iz benda Koala Voice. Drugu večer na igralištu glazbeno nešto drugačiju otvorile su cure iz Žena poprilično snažno, nastavila je Lucy Kruger & The Lost Boys koju sam gledao prošle godine na INmusicu (ovdje mi je bila bolja), a završili su vrlo brutalnim nastupom KoiKoi uz šutku koja će se pamtiti. Otprilike je to bilo to što se tiče glazbenog dijela, naravno uz napomenu da su nas poslije svirki svojim setovima rasplesavali naši rezidenti DJ Yugoplovia i DJ Miami Rice. Kako rekoh, glazba je vrlo bitan segment ovoga festivala, ali ne i jedini. Možda i najvažnija stvar koju svakako treba spomenuti i bez koje festivala vjerojatno ne bi ni bilo, barem ne u ovakvom obliku i po ovakvoj cijeni su VOLONTERI. Svakako zavrjeđuju da ih se piše velikim slovom jer da nema njih tko zna kako bi sve to izgledalo, zato, hvala im na svemu! Bilo je nekih (opravdanih) izostanaka ove godine zbog bebica, neke bebice su došle na festival iako još nisu navršile niti prvu godinu života, a nadamo se da će i ove nove ubrzo doći.
Nekome godina traje od dočeka Nove do ispraćaja Stare, a ja je računam od odlaska s TAM TAM-a do ponovnog dolaska. Sam boravak na festivalu je za mene jedna posebna dimenzija vremena koja se ne uklapa ni u kakve druge modalitete računanja. Osobno sam moja dva višegodišnja rituala obavio i ove godine, popio sam čašu Prča i nabrao sam lovor s drveta u kampu. Vjerojatno svatko tko dolazi redovito na festival ima i neke svoje rituale.
Svatko tko dolazi na festival, pogotovo ovako dugo kao ja ima neko svoje mišljenje o ‘njemu’. Moj Splićanin, Solunac ovog festivala, misli da je ovo ‘poseban kutak svemira’ i svakako se mogu složiti s njim, Ivana kaže da je ovo ‘jedno od rijetkih preostalih utočišta slobode’ i ‘mikro-utopija u borbi protiv distopije’, a za mene je Sućuraj i TAM TAM Music Festival upravo ono što piše gore na slici.
I kako kaže jedna od zborskih himni, “kad se neko nečem dobrom nada“ tako se i ja nadam da se i sljedeće godine otprilike u isto vrijeme vidimo na istom mjestu, u ovome posebnom kutku svemira.
Foto: Matej Marjanović