U jednom kratkom “voidu”, crnoj rupi ničega u kinima, dogodilo mi se što nije cijelo desetljeće, a to je da odem pogledati u kina Cinestar film koji inače ne bih gledala niti na TV-u da mi je najdosadnije na svijetu (nikad meni i nije dosadno). Što je najbolje, ovo je prvi film od jurske franšize nakon prva dva Spielbergova originala i tamo negdje u sredini od jednog od onih s Chrisom Prattom (koji nisam uspjela ni cijelog pogledati) koje uopće i jesam pogledala.
Moram priznati da su me u kino zapravo navabili s glavnim glumcima: volim Scarlett Johansson, mislim da je odlična glumica, kao i Mahershala Ali. To mi je bilo dovoljno da usprkos napornoj temi o sto puta prerecikliranim dinosaurima koji u (skoro) svakom filmu izgledaju dakako sve bolje i strašnije, a toliko lošije onda stojimo sa scenarijem i pričom. Nisam imala neke velike iluzije da će “Jurski svijet: Preporod” preporoditi franšizu kao što je očito bilo smišljeno, isto tako da ću pogledati pa ono, dobar film, čak ni da ću gledati pravi blockbuster iako je dosta prethodnih filmova zaradilo toliko novca da mi uistinu nije jasno tko je to sve išao gledati. Ali konzumerska publika nije isto što i mi ostali, što filmoljupci, što kritičari, što recenzenti, što znalci – izaberite si kategoriju u kojoj se vidite.
“Koliko loš može biti film s Johansson i Alijem?”. E, može, ali srećom nije, ali nije ni daleko. Zapravo, jedino i Johansson, Ali i svakako moram spomenuti još i dobrog Ruperta Frienda i zvijezdu trenutka, Jonathana Baileya (TV serija “Bridgerton”), izvlače stvart. Iako nisu imali puno “štofa” s kojim su mogli raditi, uspjeli su svi skupa izvući neki smisao u besmislenom filmu koji je trebao rekreirati prvi originalni film – redatelj Gareth Edwards (koji me svakako pridobio zasebnim filmom iz franšize Star Warsa, “Rogue One”, nije bila loša ni “Godzilla”, a “The Creator” je bio jako šupalj i prosječan, ali vizualan i dobro režiran) zamislio je ovaj prvi film iz trećeg serijala o jurskim čudovištima kao posvetu Spielbergu pa je tako pridobio i originalnog scenarista prvog “Jurskog parka” da napiše scenarij i za ovaj film, Davida Koeppa. A posljedično je Koepp onda napisao i sličan scenarij. Za razliku od prvog filma koji je odličan i koji ima taj vrlo poseban Spielbergovski touch, a koji prekopiran ne funkcionira zapravo nigdje drugdje i s nikim drugim u redateljskom stolcu, jer nema tu čaroliju koju filmu udahne Spielberg, pa čak i kada govorimo o posve sladunjavim momentima u scenariju. Pogodili ste, Koepp je upravo tako nešto napisao što je u konačnici moglo funkcionirati da se prije toga nije sve raspalo. Ili Edwards nije imao svu kontrolu, moć i znanje u svojim rukama (što mu se zapravo isto desilo i u “The Creatoru” u kojem je scenarij također bio najlošija karika), ili mu je Koepp uistinu dao sprčkan scenarij, napisan tako da bi ga neki sci-fi tvrdokorni fan bolje složio.
Dakle, imamo u filmu situaciju gdje su ljudi eksploatirajući prisustvo i suživot s jurskim životinjama doveli do gotovog ponovnog izumiranja istih, ostalo je nešto posebnih, nešto hibridnih jedinki koje su otpremljene na izoliran otok na koji kao nitko nema pristup, a ostale jurske životinje svedene su na “cirkuške maskote” koje više nikog ne zanimaju.
Osim glavnih glumaca (redatelj Edwards se baš nije toliko proslavio s ovim poslom), najbolji dio filma je ta egzistencijalna, “zelena”, održivog suživota ideja nauštrb bolesnog kapitalizma i konzumerizma – to je neka potka u filmu, ali je nerazrađena, kao da se nisu mogli odlučiti kome i čemu da u filmu daju primat. Da je to bila ova ideja nauštrb dinosaura (jer ruku na srce dinosauri ni ovako u filmu nisu nešto primarni) bio bi film daleko bolji. To je miks prvo pustolovno-akcijsko-trilerskog traženja tri jurske jedinke koje se nalaze na onom otoku u cilju skupljanja njihovog DNK-a za potrebe znanstvenog istraživanja (farmaceutski lobi!!!) i stvaranja nekog čudotvornog lijeka (čitaj: ogromne zarade). Johansson glumi svojevrsnu ex-specijalku, plaćenicu (khm!) Zoru koja okupi malu ekipu svojih ljudi (Ali je njena desna ruka Duncan Kincaid), pokupe usput paleontologa Dr Henryja Loomisa (Jonathan Bailey) koji će im pomoći prepoznati te tri jedinke. I da je na tome priča ostala, koliko god jadna bila, možda bi se i film nekako izvukao uspješnije.
Ali onda su u to ubacili (opet) neku obitelj koja je na posve drugim lokacijama, priča nema veze s ičim osim da se na kraju svi oni susreću – obitelj tu u priči ne služi ičemu osim što se na silu dodao “obiteljski” element u film. I način na koji se obitelj pojavljuje u filmu (brižan tata povede svoje maloljetne kćeri i napušenog niškoristi dečka od jedne, na obiteljski izlet brodicom na otvoreno more i to baš prema otoku na kojem su najžešće jurske jedinke i koji je zabranjen za javnost – da gluplje ne može biti) – postaviš si pitanje tko je tu bio napušen: taj dečko ili ipak scenarist ili redatelj?
Svaki put kada priča o obitelji uleti u kadar, film se razvodni i padne mu dinamika. Kraj je naravno predvidljiv do bola, prvim filmovima nije ni do koljena, ali ipak nisam sigurna da je ovo uistinu i najlošiji film iz cijele franšize. Prekvalificirana glumačka ekipa ga svakako izvlači, Johansson i Ali imaju dobru “buddy” kemiju. Akcija je dobra, nema što. Ima jako atraktivnih akcijskih momenata u filmu.
Kao što sam na počeku rekla, nema šanse da ovaj film uskrsne franšizu, to više što je najgore čudovište na otoku gdje su većinom hibridno uzgojeni dinosauri, golemo, ali smiješno tupavo i ne baš strašno stvorenje – ni to nisu uspjeli kako treba napraviti. Ali gledljiv jest, ukoliko vam ne smetaju te neke nebuloze u filmu i ako baš nemate drugog posla. Mozak na pašu. S druge strane, za moj pojam bi se s ovim filmom i službeno mogla napraviti osmrtnica franšizi, kojoj je vrijeme da umre. R.I.P. Jurski svijet. Ili dok se Spielberg opet ne primi kreiranja nastavka.
