Zvali ih superherojima, gitarističkim superzvijezdama, bogovima gitare, kraljevima Ibaneza ili jednostavno mrzili (a ima i takvih), Joe Satriani i Steve Vai oblikovali su instrumentalističku rock scenu 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, a učitelj i učenik u simbiozi zvanoj SatchVai jednako dobro funkcioniraju. Bili smo i na drugom koncertu na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.
Velike su razlike između ova dva gitarista. Zapravo jedina sličnost je što obojica sviraju Ibanez, Satriani sjajni ispolirani zlatne ili crvene boje, Vai standardni bijeli Ibanez JAM koji je upravo on na neki način i popularizirao među gitaristima. Hajdemo reći da su ove sličnosti zapravo i razlike – Satch je dosta melodičan, voli harmonije, ispoliranost i sjaj pjesama uz to što se svakoj posvećuje i virtuozno, a u staroj fazi karijere je imao i lijepe melodične i riffoidne rock instrumentale. Vai je s druge strane eksperimentalan, voli, da se bezobrazno izrazim, “pretjerivati” i kad nije potrebno, iskoristiti svojeg zmaja kojeg jaše (gitaru) do maksimuma, ali je opet u svemu tome virtuozan, čak i žešći od svojeg učitelja. Uvijek su oko sebe imali odlične bendove, pa i na ovom eksperimentalnom putovanju gdje se križaju dva Ibaneza poput dva mača kako bi jedan drugome posudili svoju moć koju posjeduju. S njima su na turneji, koja je sa šibenskim koncertima i završila, bili kultni basist Marco Mendoza, izvrsni gitarist Pete Thorn, koji je u nekoliko navrata činio ravnopravno gitaristički trio na pozornici, te Kenny Aronoff na bubnjevima bez kojega ova priča ne bi bila potpuna. Ove stvari koje spominjem čine Satrianija i Vaija ponajvećim gitaristima koji su živjeli na ovom planetu, a ujedno iste te stvari su razlog zašto ih mnogi ne vole. Nisu u pitanju komercijalni glazbenici, nisu dio legendarnih bendova, nemaju hitove na Billboardovim top listama, nisu svirali u 60-ima i 70-ima – da, istina, ali su prokleto dobri gitaristi čiju brzinu i virtuoznost teško može netko nadmašiti i desetljećima kasnije. To ih čini bogovima gitare! A ujedno nije bez razloga Satriani bio učitelj drugim gitaristima, poput Stevea Vaija, Kirka Hammeta iz Metallice, Larryja LaLondea iz Primusa, Geoffa Tysona i drugih.
Pročitavši osvrt kolege s prvog koncerta još se više u meni rasplamsala ona želja da konačno dva gitaristička diva vidim na pozornici, zajedno. Satrianija sam gledao davno u Opatiji na ljetnoj pozornici, a oko Stevea Vaija sam uvijek imao neke nesretne trenutke pa sam ga na višestrukim gostovanjima u Zagrebu i regiji uspio zaobići. Dakle, pravi trenutak da ispravim nepravdu. Jedna od rijetkih vokalno-instrumentalnih pjesama na koncertu je i uvodna, zajednička autorska “I Wanna Play My Guitar” s kojom se stapa također zajednička “The Sea of Emotion, Part I”. Raj susreće Pakao! Lijepo je bilo za vidjeti koliko je Satriani ponosan na Vaija, pa mu je i dao dosta prostora na koncertu (bez obzira što je ovo zajednički projekt), tako Vai otvara, a Satriani zatvara solo priču. Za razliku od učitelja, učenik se više posvetio nekim novijim pjesmama, odnosno projektu Hydra (album “Inviolate”) kao i gitari s tri vrata, što mi je bilo malkice razočaranje. S druge strane učitelj je izvodio klasike. Tako da smo, bez obzira na izvrsnu svirku, tek nakon treće pjesme dočekali prvu pravu eksploziju oduševljenja i to u spajanju Satrianijeve “Ice 9” i Vaijeve “The Crying Machine”. Zvuk iznimno glasan, a kad se njih dvojica spoje dogodi se prava magija, kao da su se dva atoma sudarila. Glasno, ali jasno! Ostao je Satch na pozornici kako bi izveo velike hitove, baladnu “Flying in a Blue Dream” s prekrasnom melodijom i njegovim gitarističkim čarolijama, a potom i žestoku “Surfing with the Alien” s istoimenog, možda i njegovog najrokerskijeg albuma karijere. Samo ću reći da je album moje godište. Vidim sa strane Dinu Jelusića kako uživa u svakom odsviranom tonu i činjenici da je Satriani ujedno i prava rock zvijezda, jer je pogotovo u ranijoj fazi karijere imao neke žestoke rockerske instrumentale i bluesy rock poslastice. Morao je malo Joe promovirati i svoj zadnji materijal, “The Elephants of Mars” iz 2022. godine, njegov 18. studijski album. Izveo je pjesmu “Sahara”, a potom prepustio glavni reflektor Vaiju koji započinje novi set s meni najdražom pjesmom “Tender Surrender”. Šibenik, najljepša pozornica u Hrvatskoj, slušam svoju najdražu gitarističku pjesmu, a trnci prolaze kroz tijelo kao da vam bura testira kosti. Ako je Satch alien, onda je Vai dvoglavo čudovište. Jedan od highlightova koncerta, definitivno. Potom uzima svoje troglavo čudovište i svira “Teeth of the Hydra”, što je zaista impresivno, svirati na tri vrata s tri različite gitare. Ali za mene osobno samo pauza do nečeg ozbiljnijeg. Nije potrebno dokazivanje.
Vraća se Satriani! Inače, kad kažem da netko dolazi, a netko dolazi, to ne znači da svaki gitarist nije često ostajao u pozadini na pozornici i svirao ritam gitaru svojem kolegi, odnosno prijatelju. Joe izvodi svoju himnu “Satch Boogie”, također s albuma “Surfing with the Alien”, Kenny Aronoff pokazuje ponovno svoje umijeće bubnjanja, a potom se vraćamo u rane 2000-te uz “If I Could Fly”. Zapravo je to bio uvod u za neke možda najbolji dio koncerte, a za neke možda i ne. Satriani i Vai zajedno izvode “For the Love of God” i “Always With Me, Always With You”, naravno svatko na svojoj pjesmi je lead gitara, a ovaj drugi je podrška. Zvučalo je to na trenutke sjajno, pogotovo na tercama, ali čini mi se da su trebali jedan drugome dati mogućnost da izvedu svoje, možda i najveće hitove, solo. Jasno mi je da je ovo zajednički projekt i da je zapravo cilj da zajedno sudjeluju na tuđim pjesmama, ali mi je u ovom trenutku malo bilo i previše. Stvar ukusa, očito.
Negdje u tom razdoblju počeo je puhati veliki vjetar pa sam se pribojavao da se neće dogoditi neki kaos, ali sve je bilo u redu. Nismo se ni okrenuli, a koncert je došao do kraja. Ovacije su bile ogromne, publika je divljala pokušavši dozvati glazbenike nazad na pozornicu. Vraćaju se sa sjajnim “Crowd Chantom” Satrianija, odnosno trenutkom kada gitare i publika usko surađuju, da bi dvije večeri i ujedno turneju po Europi završili s “Born to Be Wild”, obradom hita benda Steppenwolf, uz mali touch Creamove “Sunshine of Your Love” na samome kraju. Hvala im što su odabrali Šibenik i Hrvatsku za kraj svoje turneje. Pamtimo i čekamo nove susrete na omeđini raja i pakla, na kromiranoj surferskoj dasci zlatne boje, kakva je ona Satrianijeva, te među listovima drveta života, kakva je ona Vaijeva. Gitara, naravno.
Svakako treba spomenuti da je prije SatchVai nastupio gitarist Ned Evett sa svojom fretless staklenom gitarom, što je njegov vlastiti izum, a s kojom ne samo da svira, nego i stvara neke druge zvukove.
Foto: Nikola Knežević