Skip to content Skip to footer

RECENZIJA: Paul Weller: “Find El Dorado” – postmodernistički album obrada uglavnom nepoznatih ili manje poznatih stvari

Novi album Paula Wellera, “Find El Dorado” (Parlophone, 2025.), ima za cilj upoznati slušateljstvo s manje poznatim pjesmama i izvođačima, uglavnom iz razdoblja šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

“Find El Dorado” je Wellerov drugi album covera, nakon 21 godinu starog albuma “Studio 150”, no dok su na “Studiju 150” dominirale koliko-toliko poznate pjesme poput “Wishing on a Star” grupe Rose Royce, Bacharachove “Close to You” koju su proslavili famozni Carpentersi ili Dylanove “All Along a Watchtower”, novi je Wellerov album obrada sastavljen od uglavnom nepoznatih ili manje poznatih stvari, s izuzetkom “I Started a Joke” Bee Geesa koja je 1968. objavljena kao relativno uspješni singl. Album je to melankoličnog  i sjetnog ugođaja, organske produkcije s dominantnom akustičnom gitarom, diskretnim Hammond orguljama, dijelom bez bubnjeva uz pojedine dodatke saxa, trube i viole na pojedinim pjesmama ili orkestriranih gudača.

Istini za volju, potreba za gledanjem u prošlost i slavljenje svojih uzora kod Paula Wellera nije nova pojava. Naime, kada je sedamdesetih osnivao The Jam, namjera mu je bila stvoriti bend koji bi potakao mod-revival, no pojavili su se u pravo vrijeme da ih prihvati i punk publika. S vremenom je Weller inteligentnim tekstovima o tadašnjoj političkoj situaciji i svakodnevnici u Britaniji, agresivnim, istodobno melodičnim minijaturama postao jedan od najboljih tamošnjih skladatelja te je zadužio britansku rock scenu. Zadnjim albumom The Jama, “The Gift”, načinjena je tranzicija prema Wellerovom interesu za Motown i Stax soul i r’n’b produkcije da bi se njegov eklektični ukus osnivanjem grupe The Style Council početkom osamdesetih proširio na jazz, funk, hip-hop i čisti pop. Početkom devedesetih započinje solo karijeru te širi svoje utjecaje na britansku psihodeliju i progresivni rock sedamdesetih poput utjecajne i cijenjene grupe Traffic koji objedinjuju oba pravca, uz vječne uzore; mod grupe iz šezdesetih poput Small Facesa, Kinksa i The Whoa. Početni albumi do početka novog tisućljeća su svi do jednoga briljantni. Ustvari, Weller do dana današnjeg nije snimio niti jedan loš album. U međuvremenu je dobio neslužbenu titulu oca britpopa, jer su ga tadašnji prvaci britpopa navodili kao bitan utjecaj, no to mu nije previše naštetilo.

“Find El Dorado” kronološki slijedi prošlogodišnji izvrsni “66” pa je očito da kod Wellera nije došlo do skladateljske blokade, jer objavljuje ploče, za današnje standarde munjevitom brzinom. No, bez obzira na upitnu potrebu objavljivanja ovakvog albuma, njegova je pjesmarica svakako vrlo zanimljiva. Album započinje relativno opskurnom pjesmom Richieja Havensa “Handouts in the Rain” koja je objavljena 2002., ali je nastala skoro tri desetljeća ranije. Za razliku od Havensova folk izričaja, Weller je prilagođuje sebi izvodeći ju kao standardnu minimalističku baladu. Narednu pjesmu, kulersku “Small Town Talk” Bobbyja Charlesa, što ju je pjevač supotpisao s basistom The Banda Rikom Dankom, Weller blago ubrzava i prevodi u pseudo soul, ali ne dostiže genijalnost swamp rock izvornika. “White Line Fever” Merla Haggarda je Weller vjerojatno čuo u verziji The Flying Buritto Brothersa s njihova trećeg eponimnog albuma. Zanimljivo je da na Wellerovoj verziji pedal steel guitar svira Chris Hillman koji je bio član Buritto Brothersa na navedenom albumu. Sve tri verzije, uključujući i Haggardovu su izvrsne. Dobru pjesmu ne možeš zasrati. “One Last Cold Kiss”, rokačinu grupe Mountain čiji ju je guru Felix Pappalardi skladao za prosječan album “Flowers of Evil”, a njegova supruga napisala briljantan fatalistički tekst, Weller obrađuje u folk verziji koju je godinama izvodio irski folker Christy Moore. Šteta! Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se Weller uhvatio u koštac s klasičnim hard rock komadom, no njegov je album pa je i njegov izbor. Gotovo cijeli album Weller pjeva u nižem registru, što je uglavnom glavna razlika od svih izvornika, no to posebno dolazi do izražaja u njegovoj obradi Bee Geesove enigmatične, ali dopadljive “I Started a Joke” koju je otpjevao Robin Gibb pa je to izraženiji kontrast u Wellerovoj obradi gdje, za razliku od Bee Geesova višeglasja, dominira Hammond, ali je orkestralni aranžman skoro istovjetan. Također, uvrštavanje pjesme “Never the Same” autorice Lal Waterson predstavlja pun pogodak. Pjesma je izvorno objavljena na folk albumu iz 1972. “Bright Phoebus” što su ga potpisali Lal i Mike Waterson, brat i sestra, a na njemu su sudjelovali i bivši ili tadašnji članovi grupe Fairport Convention, ponajboljeg britanskog folk rock benda. U trenutku objavljivanja album je loše ili prosječno vrednovan, ali su mu kasnije revalorizacije te podrška uglednih glazbenika iz 21. stoljeća digle ocjenu pa se danas drži remek-djelom. Wellerova izvedba je svakako inferiorna bizarnom izvorniku čudnovatih melodija i struktura jer je konvencionalnija, ali je cilj očito bilo upoznati slušateljstvo s iznimnim djelom. Također zanimljiv je odabir uvrštavanja Ray Daviesove pjesme “Nobody’s Fool” što ju je lider Kinksa napisao za TV seriju “Budgie” ranih sedamdesetih, a kao izvođači se navode stanoviti Cold Turkey o kojima se ne zna ništa, no slušajući pjesmu nema sumnje da su u pitanju Kinksi. Svakako se čuju glasovi Davea i Raya Daviesa. Kasnije su je Kinksi snimili na sessionu za album “Muswell Hillbillies”, no ona se ne pojavljuje na izvornom albumu, tek na CD bonusima kasnijih izdanja. Verzija na “Finding El Dorado” je minimalistička, bez bubnjeva i gitare, ali do kraja do izražaja dolazi gudački orkestar. Svakako je sličnija demo verziji Kinksa za “Muswell Hillbillies”, nego izvorniku stanovitih Cold Turkey, a zapravo Kinksa, dakako. Za kraj je ostavljen biser “Clive’s Song” što ju je jedan od osnivača The Incredible String Banda Clive Palmer napisao za škotskog folkera Hamlisha Imlacha.  Weller pjeva vokalni duet sa svojim uglednim gostom Robertom Plantom u nadahnutoj izvedbi gdje se razlika u glasovima jedva zamjećuje. Naravno, čuje se kada pjeva Plant, a kada pjeva Weller, no izvode to tako usklađeno da se  manje pažljivom slušatelju može učiniti kako je u pitanju jedan pjevač.

Album je realiziran sa stalnim, nezamjenjivim Wellerovim suradnikom Steveom Cradockom koji ovdje funkcionira kao multiinstrumentalist i producent, uz goste poput Noela Gallaghera u diskretnoj suradnji u naslovnoj pjesmi gdje je svirao akustičnu gitaru, pjevačem Declanom O’Rourkeom te već spomenutim Chrisom Hillmanom i Robertom Plantom. Wellerov postmodernistički album kao da ima edukacijsku funkciju; upoznati slušateljstvo s manje poznatim i opskurnim izvođačima, od kojih su neki iznimno dobri, a neki samo prosječni te služe kao nostalgičarski podsjetnik Wellerovim vršnjacima i valjda njemu samom. Također, neke su izvedbe više, a neke manje nadahnute, ovisno o tome koliko im odgovara ogoljela produkcija, no gotovo sve su dobile, čak i ako inicijalno nisu takve, folk prizvuk. Paulu Welleru se očito sviđa biti u studiju, a kako je stekao povlašteni status zaslužnog umjetnika, može snimati što god hoće, a da su njegovi štovatelji zadovoljni činjenicom da je aktivan. Vjerojatno će se uskoro pojaviti i s autorskim albumom.

3.5Vrlo dobar