Neki razgovori ne počinju pitanjem nego pločom preporučenom iz srca. Jer vidiš nešto zajedničko s imenom na LP-ju i bendom My Baby s kojim dijeliš blagi subotnji mamurluk nakon novog nastupa u Zagrebu. Da, My Baby su jedni od onih bendova naklonjeni Hrvatskoj na gotovo svakoj turneji i uskoro nam dolaze ponovno. Samostalno.
Priča je s početka ljeta. Na terasi u Zagrebu, dok se jutro još vuče za prošlom noći, troje veselih ljudi sjedi za stolom na Trešnjevci i komentira prethodni nastup. Grad nam itekako miriše svježe pare espressa, a njih troje lagano se smješta u hladovinu koja prethodi svakoj dobroj vrućoj priči. Još uvijek im u očima titra ono od večeri prije – hipnotični puls publike. Počinjemo zajedničkim nazivnikom: ne razumijemo trap i tražimo međunarodnu frazu za „pusti ljude da se vesele“, ali „mi to ne razumijemo“, da bismo nastavili o jazzu, o narodnim napjevima koje su možda prvi put čuli tisuću kilometara odavde, ali su im ostale u perifernom pamćenju. I prije nego što sam ispio produženu s malo hladnog mlijeka, razgovor je poveo vrući subotnji vjetar i pretvorio ga u ćakulu neopterećenu pripremljenim pitanjima. Mislim da nam je svima lakše kada nismo na ispitivanju: My Baby su zahvalni sugovovornici s kojima kreneš iz ljubavi prema muzici pa se teme presijecaju kao rakije iza ponoći. Cato, Daniel i Joost, hladna voda i novinar koji je zaboravio da je novinar na 45 minuta. Može.
Dajem im album “Altur Mur” Mimike Orchestra, poetične revizije minuloga sjevernoga Mediterana u jezičnom satarašu s psihodeličnim začinima jer ne volim dolaziti prazne ruke, a Mimikina znatiželja prema regionalnim glazbenim igrama nekako se učinila – smisleno. Iako puno komornija od plesnog i energičnog My Baby. Uostalom, ploča je zasjela na drugo mjesto najboljih albuma po izboru kritičara pa nema razloga da posumnjam u odabir. Pita me pjevačica, naličje benda “Što je to?”
Ovaj album stvarno, stvarno volim. Možda znate za Mimika Orchestra – zna se za njih od Atlantika preko Baltika pa do Jadrna. Mediterana. Razlog zašto sam vam to htio dati je jer imaju jednu sličnu kvalitetu. Nije nimalo plesno. Ali to je kolektiv od dvadeset vrhunskih glazbenika. Imaju formalno obrazovanje u jazzu i raznim instrumentima. Ono što rade je da puno uzimaju iz tradicije i korijena. Vrlo je progresivno. Nećete dobiti ništa repetitivno.
Cato: Wov, pa hvala ti. Dobro ih prodaješ.
Na tu temu, htio sam vas pitati. Imali smo dosta intervjua s vama u Hrvatskoj u zadnjem desetljeću. Čak sam negdje pročitao izraz da se vama lijepi, a to je – transglobal. Svi znamo da puno uzimate iz različitih dijelova svijeta i korijena i spajate to u svoj zvuk. Kako taj proces izgleda? Idete li negdje i upoznajete lokalne zvukove i tradicije? Ili istražujete lokalnu prošlost i stare melodije?
Cato: Uglavnom je to utjecaj nečega što čuješ i uho ti kaže: “ovo je stvarno svježe ili novo”. Onda zaroniš u tog izvođača ili tu glazbu. Ali da baš odemo negdje i istražujemo na terenu, to zapravo nismo puno radili do sada. Iako, turneja je jedno od mjesta gdje dođeš zbog koncerata. Tamo čuješ puno lokalne glazbe.
Daniel: Na turneji upoznaš mnogo različitih izvođača. Tako počneš slušati različitu glazbu. Odrasli smo i uz narodnu glazbu. Tu je i taj aspekt koji bi nazvali „folk metodom“, gdje uzimaš inspiraciju iz glazbe iz cijelog svijeta. To ti jednostavno uđe u sustav. Ali, da odgovorim na pitanje, nismo baš išli negdje da bismo proučavali.
Joost: Ideš od jedne do druge. Na primjer, keltska narodna glazba, irska narodna glazba. Ako nakon toga poslušaš indijsku narodnu glazbu, čuješ puno sličnosti u tonalitetu i strukturi. Mi to proučavamo kroz slušanje raznih vrsta glazbe.
Cato: …i povezujemo. Osjetiš gdje su sličnosti, a gdje razlike.
Joost: Mislim da nas najviše privlači neka skrivena magija. Na našem prvom albumu to smo zvali vudu. “My baby loves voodoo.” To je neka vrsta čarolije. Bilo da je riječ o američkom gospelu, country bluesu ili afričkoj glazbi. Ima toga puno. To nas inspirira i to pokušavamo implementirati.
Cato: Prvo smo to zvali vudu. Ili čak trans, ali ne samo kao stil trance glazbe, nego kao efekt koji ima.
Daniel: Ima nešto ritualno u tome. Koncert je na neki način ritual. Kada sviraš pred ljudima.
Mislim da razumijem vašu ideju transa. Živio sam u Turskoj sedam godina. Tamo je trans važan dio narodne i tradicionalne glazbe, kod semazena i derviša. Što je za vas trans na pozornici?
Cato: U nekom trenutku smo promijenili glazbu u tom smjeru. Osjetili smo da ne želimo ostati u čvrstim strukturama, s pjesmom koja ima kraj.
Joost: …ili svirati jedan stil pa drugi. Više je riječ o pronalaženju osnove.
Cato: I osjećati da koncert može biti više kao putovanje. Gdje počneš negdje i gradiš i gradiš. Ne možeš odmah ući u stanje transa. Moraš ići postepeno. Voditi na to putovanje.
Joost: Počneš sporije.
Cato: Složimo set, razmislimo koji je sljedeći korak, dok ne krene. Za nas, kao izvođače na pozornici, to je posebno iskustvo. I s publikom. Od tog trenutka smo shvatili da je to zanimljiv smjer. To ga čini drugačijim od običnog pop koncerta. Nije tako programirano.
Daniel: Da. Trudimo se da ne bude previše programirano.
Je li vam se ikada dogodilo da potpuno izgubite pojam o onome što se događa na pozornici jer ste toliko uronjeni?
Daniel: To ti je cilj. Izgubiti osjećaj ega. Da se izgubiš u glazbi ili trenutku. Tako želiš povezati se s publikom. Napraviti to kao zajedničko iskustvo. Zato pokušavaš izgubiti osjećaj „ja nastupam za vas“ i postaje „svi smo u ovome zajedno“.
Cato: Da, imala sam par takvih trenutaka. Gdje stvarno zaboraviš da si ti ta koja stvara glazbu. I onda pomisliš: wow, ja sam ovo radila. To je poseban osjećaj. Ali to je teško isplanirati. Ponekad jednostavno ne dođeš do toga.
Joost: Pokušavamo pisati pjesme tako da je moguće doći do toga na pozornici. Da uđeš u to stanje flowa. U neuroznanostima to nazivaju optimalnim stanjem uma, gdje potpuno izgubiš svijest o namjeri i postaneš opsjednut onim što radiš. Flow state.
Cato: Glazba se isto može koristiti za to. Posebno je kad to uspiješ stvoriti. Osjećam kao da se izgubim u svojoj glazbi. Ponekad je to jednostavno tip melodija. Pogotovo kada Daniel svira neke obrasce. Proučavali smo te stare melodije koje se tako koriste. Ako osjetiš isti obrazac koji se stalno malo mijenja, i taj beat koji ide bez prestanka, osjetiš kako ti tijelo ulazi u taj ritam. I onda te melodije preuzmu mozak.
Često koristite riječ ritual. Može li publika utjecati na vašu improvizaciju ili smjer sviranja?
Daniel: Mislim da je svaki nastup fokus na tome. Pokušavaš dobiti tu energiju natrag od publike.
Cato: I učiniti nešto s njom. Uzeti je i transformirati. Kao energetski ciklus. Gdje prvo daješ, a onda opet primaš.
Joost: Jednostavan primjer: ako publika pleše, često sviramo duže. Onda smo kao, tu smo, dobro je.
Daniel: Kao kod DJ-eva. Moraš zbilja osjetiti energiju publike. Ponekad postoje idealni uvjeti. Zvuk, fizika, gravitacija. Ponekad sve ide lako i tada možeš stvarno ući u publiku.
Je li vam to ikada dalo ideju koja je kasnije postala pjesma?
Daniel: Stalno.
Cato: Često se live verzije pjesama kroz publiku razviju u nove oblike. Nekad kad poslušam snimku i pomislim: taj dio može biti gotovo nova pjesma. Jer ondje je počelo. Na pozornici.
Joost: Sviramo pjesmu. Onda nakon nje imamo trenutak za jam. Tu se to dogodi. Onda to kasnije poslušamo ili zapamtimo.
Cato: Ponekad i bez razgovora o tome. Na sljedećem koncertu opet uđemo u to. “Imali smo ono prošli put.”
Daniel: Svaka pjesma vodi do tri nove pjesme. Dva albuma.
Cato: Malo je čudno reći, ali inspiriramo se sami sobom na pozornici (smijeh). Ali publika također inspirira. Jer to se događa kad je publika tamo. U studiju to ne možemo baš tako. Uvijek nam je to teško.
Joost: Jam u studiju. Ali to je drugačija energija.
Kako vi gledate na veličine publike: skloni ste i manjim nastupima, kao što su oni kod nas, a onda smo vas mogli gledati na Glastonburyju?
Cato: Da. U nekim zemljama imamo neku vrstu statusa… ne zvijezda, ali znaš… U nekim zemljama smo na potpuno drugačijoj pozornici. Uvijek se prilagodimo situaciji. Ne preferiramo ni jedno ni drugo. Velika pozornica ima neku posebnu električnu energiju i viši osjećaj.
Daniel: Na velikoj je pozornici riječ o pumpanju energije. Prošle godine smo radili kazališnu turneju u Nizozemskoj. Više akustično. Intimnije. Više je naglasak bio na muzikalnosti i pripovijedanju. To nam je zanimljivo za ponovno otkrivanje.
Joost: Veliko i malo je slično. Više ovisi o energiji publike.
Daniel, ti si počeo kao ulični svirač. Bi li se ikad vratio tome?
Daniel: Ne znam. Nikad nisam razmišljao o tome.
Cato: Moglo bi biti zanimljivo.
Joost: U Parizu smo jednom svirali na klupi. Ali to nije bilo pravo buskanje.
Cato: Prije tjedan dana radili smo backstage session za nizozemsku televiziju. Samo akustična gitara. Nismo ni vježbali. Bilo je stvarno lijepo. Podsjeti nas da se vratimo počecima; osnovama.
Puno se igrate riječima i konceptima kao što je s rječju “shamanaid” gdje spajate “shaman” i “aid” (hrv. lijek).
Daniel: “Shahamaid” je bio zanimljiv trenutak. Izašao je iz riječi koja je zvučala… Ponekad tekst još nije formiran. Pa prevodimo iz besmislica. Jedna od tih riječi postala je shammanaid. Koncept tog albuma bio je dublje uroniti u važnost glazbe i šamanskih rituala.
Zvuči kao ritualni napitak.
Cato: Ta riječ je jednostavno izašla iz mene. Često to dolazi iz podsvijesti. Tok misli. Neke riječi dolaze iz dubljeg bunara.
Daniel: Spomenuo si koncept prije nego što smo završili album. Još nismo imali riječi za to. “Your melody is my remedy” — još jedna šamanska veza.
I onda… Munaike.
Daniel: Munaike, da. Joost, ti si upoznao nekoga tko je to izrekao…
Joost: Jedna Peruanka. Govorila je o ljubavi prema svemu. Jako nam se svidjelo. Tražili smo ime za taj album.
Cato: Pisali smo o liku koji prolazi kroz putovanje. Inspirirani smo bili “junakovim putem”, teorijom Josepha Campbella.
Daniel: Radili smo na tome s prijateljima iz kazališta. Odjednom se munaike činilo kao pravo ime za taj lik.
Cato: Odnosi se na tu peruansku riječ ili lik za svu ljubav i svjetlost u svijetu. Dali smo joj ime Munaike.
Joost: Ne bojimo se koristiti takve izraze.
To ljudima daje dodatnu razinu čitanja.
Joost: I malo unutarnjeg znanja za nas.
Cato: Nikad to previše ne objašnjavamo. Ako netko želi dublje, može stvoriti svoje značenje.
Daniel: Ako bude previše racionalno, ljudi mogu misliti da trebaju cijelu priču da bi uživali. Mi pokušavamo ne previše govoriti o značenjima. To ograničava.
Nazivate svoj bend My Baby i svojom muzom. Zašto?
Cato: Nas troje nikad nismo bili previše zainteresirani za dijeljenje osobnih priča. Tražimo nešto zajedničko o čemu pišemo.
Daniel: Taj lik, My Baby, simbolizira kolektiv. Naše osobnosti su sve u njoj.
Cato: Možemo staviti svoje iskustvo u nju. Ali to je i dalje naše.
Daniel: Ne pišemo o osobnim ljubavnim slomovima.
Joost: Ne. Ne radimo to (smijeh).
Kako biste je opisali? My Baby, jel…
Joost: Ona je putnica kroz vrijeme. Buntovna. Flapper djevojka iz dvadesetih koja sanja o sedamdesetima.
Citirate mi sada stare intervjue. Nemojte mi to raditi (smijeh).
Cato: Volimo taj duh flapper djevojaka iz dvadesetih — žene koje počinju razmišljati svojom glavom. Sedamdesete zbog glazbe i slobode. Futuristički dio je razmišljanje dalje od sada. Ona sanja i putuje kroz vrijeme.
Joost: Ona je neovisna žena.
Cato: Odvažna, ponekad ljuta na vlast i status quo.
Daniel: Ima i majčinsku energiju. Ljudi osjećaju da ih Kato glasom grli. To je buntovno, ali i utješno.
Cato: Vodi. Ona je otvorenija nego što bih ja bila privatno.
Joost: Zato je to tvoj avatar.
Podsjeća me na Isadoru Duncan. Mistično, buntovno, a opet brižno.
Joost: Mnogo tih borbi je vođeno, ali rezultati još nisu tu. Još uvijek postoji nejednakost. To je borba koju pokušavamo staviti u našu glazbu — slobodu i jednakost.
Kad smo završili fotkanje na travnjaku hotela, sunce je već peklo podnevno, a Zagreb bio u standardnom ljetnom ritmu. Na stolu je ostala napola ispijena kava. Cato, Daniel i Joost krenuli su prema aerodromu, a s njima i onaj intrigantni naboj koji ne stane ni u torbu ni u flight case. Možda je to njihova “voodoo” karizma. Možda samo trik teksta i zvuka. A možda, ako ih 7. studenog opet poslušate u Tvornici, shvatite da ste u tom transu otkako ste ih čuli. Ovoga puta vraćaju se s novim albumom “Echo”, koji je objavljen 11. srpnja – konceptualnim putovanjem kroz mit, trans i vrijeme, u kojem spajaju sirovi blues i funk s elementima plesne elektronike. Inspiriran starim mitovima i ženskim arhetipovima, album prati junakinjin put kroz zvučne pejzaže koji su istovremeno arhaični i suvremeni, od dubom natopljenih obala Novog Zelanda do europskih plesnih podija. Među novim pjesmama je i “Smiley Virus” – funkom vođen, razigran, ali itekako aktualan poziv na otpor i nadukojim trojac pokazuje da i dalje plešu na rubu između rituala i pobune. No ono što ne dolazi s „možda“ jest činjenica da na nastupima My Baby pojedinac iz publike postaje ples. Zato smo pred njima svaki put kad su u gradu.
Naslovna fotografija: Igor Jurilj