Isprva sam imao namjeru samo fotografirati Kyoto Jazz Massive, no odlučio sam si zadati malo dodatnog posla jer mislim da bi bila šteta ne osvrnuti se na koncert na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku održan u srijedu, 13. kolovoza. To kažem zato jer smatram da se radi o najugodnijem iznenađenju ovogodišnje koncertne sezone.
Naime, oni koji ne znaju dovoljno rad benda mislit će da samim imenom ne mogu stvoriti hype. Dapače, možda neke ljude čak i odbije to što se “jazz” nalazi u nazivu, pa stoga nije čudo da Tvrđava nije rasprodana kao što je bio slučaj u nekih prethodnih koncerata. Ipak, oni koji su došli, a na kraju je došao sasvim pristojan broj ljudi, mogli su se uvjeriti da se ne radi o nikakvoj neslušljivoj ili hermetičnoj glazbi, nego pravoj, plesnoj poslastici. Čim je bend udario plesne, house ritmove, jedan se dio publike spustio u parter, a drugi se spremno ustao sa svojih stolica. Kyoto Jazz Massive miješa jazz, funk, elektroniku i house, a takva kombinacija uživo pojačana snažnim basom i mogućnostima improviziranja postaje mnogo drugačija od studijskih verzija, da ne kažem bolja.
Za zvučnu raskoš pobrinulo se čak devet članova benda – električna gitara, bas, klavijature, truba, bubnjevi, timpani, dva vokala i Shuya Okino. Da kojim slučajem nije jedini Azijat u bendu, ne bi se dalo pretpostaviti da je osnivač benda. On je kompozitor većine pjesama, ali kad je riječ o njihovoj izvedbi, binu prepušta ostalima. Svaki član benda dobio je svoj trenutak da zasja, mislim da je svaki instrument imao barem po tri solaže tijekom koncerta, ali ostao je dojam da ni u jednom trenutku nisu bili bitni oni kao izvođači, nego sama glazba. Dugo nisam vidio da se netko toliko zabavlja na pozornici i šalje toliko dobre emocije publici. Jasno je vidljivo da su to ljudi koji istinski žive za glazbu, a to je potvrdio Okino kada je rekao da je doletio iz Japana samo zbog ovog koncerta. U trenutku dok ovo čitate, vjerojatno je već na avionu za doma.
Publika je sve to osjetila i višestruko vratila. Znate li kad pjevač zamoli publiku da pomognu u pjevanju refrena, pa se često mora natezati da budu glasniji? E, pa, ovdje ne samo što su otpjevali kako treba, nego su ga po završetku pjesme spontano ponovili još koji put, na čuđenje glazbenika na pozornici. Isto tako, kad se poklopi da je nekom članu benda rođendan, publika obično uzvrati pljeskom ili klicanjem. Tako su pak Sebastijanu na timpanima u cjelini otpjevali “sretan rođendan”. Bend nakon svega toga nije ni imao srca sići s pozornice i tražiti bis, već su nakon naklona rekli: “ok, još jedna pjesma, ovaj put za stvarno”. Znali smo mi, a znali su i oni da želimo da koncert još ne završi. I ta jedna pjesma potrajala je skoro 20 minuta, potpuno raspametivši publiku. Čista kemija.
Ipak vjerujem da uz publiku i bend postoji i treći neizostavni dio svakog koncerta, a to je sama pozornica. U većini slučajeva radi se o neutralnom elementu od kojeg se očekuje da omogući solidan zvuk i sve ostalo potrebno da koncert teče glatko. Ali kad plešemo na povijesnom zdanju kakva je tvrđava sv. Mihovila, s koje puca pogled kakvim se ne može pohvaliti niti jedna druga pozornica u Hrvatskoj, a i šire, onda i taj ambijent postaje aktivan sukreator koncerta. Recimo, Air je po mome mišljenju prošle godine u Šibeniku izveo jedan od najjačih koncerata godine, a onda sam ih imao priliku ponovno gledati na zadnjem INmusicu – ista setlista, isti pristup, ista glazba, a opet je cjelokupni dojam mnogo slabiji nego što je bilo u kolovozu 2024. Razlika? Upravo ambijent. I zato ovim putem mogu samo izraziti nadanje da će organizatori dogodine dovesti i više ovakvih imena koja svojom glazbom idealno nadopunjuju atmosferu Tvrđave. Jer na kraju krajeva, neka glazba bolje leži određenom prostoru, a kad već imamo takav forte, zašto ga ne potencirati i više?
Foto: Ivor Bulat