Rab Jazz Festival i drugog dana pratila je kiša, a kako se ne bi išlo u riskantne situacije organizator je morao povući potez i održati dva koncerta u zatvorenom prostoru Zimskog kina u sklopu Pučkog otvorenog učilišta Rab. Ispostavilo se da je organizator napravio dobar potez i to ne samo zbog kiše.
Drugi dan, odnosno subota, 30. kolovoza, otvoren je jutarnjim koncertom Boška Jovića, vrsnog BiH gitarista, a kad kažem vrsnog pri tome ne mislim samo da barata gitarom na svjetskoj razini, nego pri tome stvara zvuk kakav ne možete svugdje čuti, pogotovo ne na klasičnoj gitari. Prikopčana na struju i pedale, klasična gitara i prsti Boška Jovića kao da nas vode na neko orijentalno putovanje stazama sevdaha, odnosno generalno izvorne glazbe porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ali i Makedonije, Srbije i drugih zemalja. I ne samo to, Boško i popularne pjesme, poput “Da sam ja netko” Indexa i “Dušo moja” Kemala Montena pretvara u posebne aranžmane pri tome izvodivši sve bez nota. Primijetio sam često mijenjanje štima, odnosno tonaliteta određenih žica na gitari, a pedale ispred njega davale su gitari još bogatiji zvuk, pa je u određenim trenucima znala zvučati bliže sazu nego klasičnoj gitari, naravno, kako bi se svemu dao određeni orijentalni štih. Da ne govorim o njegovim vokalizama koje je koristio bez mikrofona na nekim pjesmama. Ne čudi da se Boško toliko posvećuje izvedbi s obzirom da je magistrirao klasičnu gitaru i etnomuzikologiju.
A sada dolazimo do one činjenice da je organizator napravio dobar potez prebacivši ovaj koncert u zimsko kino i to ne samo zbog kiše. Naime, kako je Boško sam na pozornici s gitarom, tako je akustika zimskog kina cijeloj glazbenoj priči dala još jednu posebnu dimenziju. Emotivno, melankolično, briljantno na svakoj razini – tako bi se ukratko mogao opisati njegov nastup koji je čak među određenom publikom uspio i suze izmamiti na lice. Od obrada u posebnim aranžmanima Boško je izveo “Kradem ti se u večeri”, “Eleno kerko”, Kad ja pođoh na Bembašu”, “Sudbo moja, dubino”, “Lijepi li su mostarski dućani”, “Hajde Jano” i “Makedonsku pjesmu”, a bilo je tu i nekoliko njegovih autorskih, poput pjesme “Buđenje” s istoimenog albuma iz 2014. godine , te relativno nova pjesma “Sarajevo” o gradu u koji se preselio iz svoje rodne Zenice, a gdje osim što živi i predaje. Za kraj koncerta, svojevrstan bis, Boško Jović je obradio pjesu “Nocturno” koju je Zdenko Runjić skladao za Olivera Dragojevića rekavši kako mu je bila velika čast upoznati Olivera i kako je prekrasno čuti i danas njegovu glazbu na svakome koraku. Rekao je da je čuo u trgovini u Rabu Olivera, a potom i netom prije koncerta kad je prolazio ulicama ovog prekrasnog grada. Rijetki se umjetnici mogu pohvaliti tom činjenicom. Ogroman pljesak dobio je Boško Jović nakon svojeg nastupa koji je trajao nešto više od sat vremena. Odsvirati ovakav repertoar s ovakvom estetikom i to samo na jednom instrumentu, klasičnoj gitari, mogu samo posebno talentirani glazbenici. Do sada sam na našim prostorima čuo samo za jednog, a sada sam se i uvjerio uživo u to. Zove se Boško Jović.
Večernji program je također premješten u zimsko kino, bez obzira što je u tom trenutku stala kiša, ali organizator je odluku morao ranije donijeti zbog tonske probe i činjenice da se svi prostori Rab Jazz Festivala nalaze na gornjem dijelu grada, među starim zidinama. Na Rab Jazz Festival stigla je još jedna glazbenica svjetskoga glasa, jazz pjevačica i autorica Jelena Jovović sa svojim kvintetom koji čine redom vrsni jazz glazbenici i virtuozi: Vasil Hadžimanov na klaviru, Vladimir Kostadinović na bubnjevima, Ameen Saleem na kontrabasu i Aleksandar Petrović na električnoj gitari. Jelena Jovović, prava nasljednica moćnih ženskih jazz vokala naših prostora zvuči kao da su se srele Nada Knežević, Radojka Šverko, Tamara Obrovac i Valerija Nikolovska te osnovale supergrupu. Doista svjetski, kao u zadimljenim američkim jazz klubovima, a da ne znate odakle dolazi, doista bi to i pomislili. Izvodila je autorske pjesme sa svojih albuma, a na svakoj je svoj doprinos dao svaki od instrumentalista koji se nalaze u njezinom kvintetu. Često bi prilikom njihovih izvedbi išla okolo njih, sjedila negdje izvan svjetala reflektora, jer ovi glazbenici zaslužuju “svojih pet minuta”, što bi se u narodu reklo. Publika je svaku solo točku nagradila pljeskom, kako to i priliči na ovim koncertima, a Jelena je više puta isticala njihova imena i zahvaljivala organizatorima što nastupa na ovom posebnom otoku. Glazbeno nas je odvela i na prostore uz rijeku Rio Grande, odnosno u Albuquerque i Novi Meksiko, a u jednom trenutku su izveli i obradu skladbe “Korinthis” američkog kontrabasista Ameena Saleema koji se nalazi u njezinom kvintetu. Rekla je da se zbog te skladbe zaljubila u Korint, a u šali je istaknul kako je došlo vrijeme da pokvare ovu pjesmu svojom izvedbom. Samo sam u jednom trenutku čuo Vasila koji je viknuo – “ajmo pokvariti pjesmu”. No, zapravo je ovo bila još jedna maestralna izvedba.
Ispostavlja da svakoga hvalim na Rab Jazz Festivalu, ali jednostavno ovo je jazz, odnosno glazba (jer osim jazza na festivalu možemo čuti i neke druge, srodne, žanrove i fuzije) koju osobno mogu slušati i bez problema upijati. Nisam jazz stručnjak poput kolege Davora Hrvoja koji također prati ovogodišnji festival, ali pokušavam prenijeti vlastita iskustva i ono što sam osjetio prilikom izvedbi. Jelena Jovović Quintet nas je, ako zatvorimo oči, preselio u najbolje svjetske jazz klubove, tamo gdje se jazz najviše slavi i gdje je zlatom omotan, a prema osmijehu na Jeleninom licu i na licu svakog od glazebnika koji su doslovno bili u idiličnoj simbiozi, onda mogu zaključiti da je i kvintet uživao baš kao i mi.
Nastavljamo pratiti Rab Jazz Festival, trećeg dana (danas, nedjelja, 31. kolovoza) sunce doslovno otoku daje zasluženi sufiks “sreća”.