Deseto izdanje Rab Jazz Festivala konačno je trećeg dana moglo zasjati pravim sjajem – kiša je stala, sunce je počeo grijati otok sreće, a svi koncerti konačno su se mogli održavati na otvorenom.
Jutarnji dio festivala, koji je besplatan za sve posjetitelje ili ako ćemo reći slučajne prolaznike turiste koji se u tom trenutku nađu u blizini, u nedjelju, zadnjeg dana kolovoza, bio je rezerviran za nastup Leon Brenko Quarteta. Ovoga puta uživali smo u suvremenom jazzu, autorskim pjesmama ovog pijanista i klavijaturista. Leon iza sebe ima dva autorska albuma pa smo čuli presjek oba albuma, ali i jako lijepu svirku njegovog kvarteta u kojem su već iskusni glazbenici. Među izvedbama koje smo čuli bila je pjesma “Tony’s Place” koja je posvećena vlasniku bivšeg jazz kluba u Puli koji je sada postao pizzerija. Nažalost u 21. stoljeću u Hrvatskoj ima mnoštvo jazz festivala, ujedno i publike koja njeguje jazz i sve njegove podvrste, ali su rijetki jazz klubovi opstali. Nešto s čime bi se trebalo pozabaviti u budućnosti, ako uopće ima financijske mogućnosti za promjenu ovog stanja. Čuli smo još i skladbe “Keep on Moving”, “Metropolitana”, koju je među ostalim obilježilo opako sviranje svakog od članova kvarteta, a divna publika znala je to nagraditi pljeskom, da bi ostatak koncerta obilježila laganica “Childhood Man”, “Soulmates” i druge. Ništa prežestoko, ali i ništa prelagano za jutro – Leon Brenko Quartet su bili poput kvalitetnog doručka za početak dana. Svakako bih izdvojio gitarista Alena Spadu i bubnjara Marka Lazarića koji su izdominirali svojim instrumentima, dok su to sve lijepo popratili Leon Brenko na klavijaturama i Bojan Skočilić(?) na basu.
Konačno smo se trećeg dana festivala u večernjim satima uputili i na lokaciju prekrasnog ljetnog kina. Inače, grad Rab zbog svoje stare vizure ima veliki broj slatkih mjesta gdje se Rab Jazz Festival i drugi festivali mogu održavati. Ljetno kino je samo jedno od njih uz Trg slobode ili tzv. Pijacetu gdje se jutarnji koncerti održavaju. Kako organizatori nastoje uz primarno jazz publici priuštiti i koncerte nekih srodnih žanrova bliskih jazzu tako smo imali priliku čuti slovenski sastav Swingatan koji svira gypsy swing. Iskreno, ovaj bend i nije svirao onaj pravi gypsy swing kakav smo naučili čuti od pokojnog Damira Kukuruzovića ili Orjena Riđanovića. Više mi je imao neke segmente slovenskih šlagera ili nekih drugih oblika stare zabavne glazbe, a u jednom trenutku, što je bio i highlight koncerta, imali smo prilike vidjeti i ples step jednog od članova benda. Bili su donekle zabavni, ne mogu reći, ali mi je nekako svirka za večernji koncert bila preblaga ili premlaka. Više su mi zvučali kao bend za neke terase ili restorane koji sviraju pozadinsku glazbu. Falilo mi je drskosti. Jednostavno ih nisam dovoljno osjetio, koliko god je vođa sastava, violinist Petar Ugrin, pokušao biti zabavan između pjesama sa svojim humoreskama. Bio je više ruban nego zabavan, barem meni. Publika je s druge strane uživala, nasmijala se i napljeskala, a to je u konačnici ono najbitnije.
Foto: Nikola Knežević