Prikladan naziv za moje ljeto ove godine bio bi “ljeto koncerata”. Od Brucea Springsteena u Pragu, preko INmusica do The Last Dinner Party i Chappell Roan na Szigetu, u dva i pol sam mjeseca vidjela preko 20 izvođača. Za kraj ljeta stigao je Matt Berninger u Utrechtu.
Springsteen je bio energija, St. Vincent na INmusicu nostalgija, Chappell Roan apsolutno savršenstvo. Koncert o kojem ću danas pisati, ujedno i moj posljednji u ovoj ljetnoj sezoni, mogu najbolje opisati kao “mir” ili “ispunjenje”. Riječ je o koncertu Matta Berningera iz The Nationala u Utrechtu, u sklopu njegove trenutne turneje “Get Sunk”. Koncert je održan 31. 8. u dvorani TivoliVredenburg ispred otprilike 2000 ljudi.
Matt Berninger, karizmatični frontmen i tekstopisac američkog benda The National, ove je godine objavio drugi solo album “Get Sunk”. Album je dobio pohvale kritičara te u prvi plan stavio Berningerovu sposobnost da kroz pjesme ispriča emotivne priče pune metafora i prekrasnih slika. Europska turneja u sklopu promocije albuma započela je 22. 8. koncertom u Dublinu, a završit će 12.9. u Bruxellesu. Za predgrupu je odabrao američku kantautoricu Ronboy, koja se na albumu pojavljuje u pjesmi “Silver Jeep” (osobno, jednom od favorita).
Za Ronboy sam prvi puta čula slušajući ovaj album. Moram priznati, prije koncerta nisam preslušala njenu diskografiju te mi je njen polusatni set bio potpuno iznenađenje. Karizmom i pokretima koji podsjećaju na St. Vincent, ova mlada kantautorica zaista plijeni pažnju. Svira bas gitaru i klavir, no ono što joj je najveća snaga je njen glas. Snažan i pun emocija, ori dvoranom povrh snažnih instrumentala te je bilo teško ne uronuti u glazbu i prepustiti se pjesmama kao da ih slušam već godinama, a ne tek prvi put. U njenim se pjesmama prepoznaju utjecaji izvođača kao što su St. Vincent, The National, pa čak i shoegaze legendi kao što su Slowdive i My Bloody Valentine. Pjesme su dobro razrađene i ostaju u uhu. Ipak, ono što joj trenutno nedostaje jeste čvrstina koja bi pjesmama dala pečat koji je isključivo njen. Naime, set je, koliko god prekrasan i dobar bio, zvučao kao da ona još nije u potpunosti pronašla svoj glas. Na tragu je, no nije još skroz tamo. Bez obzira, Ronboy je vrlo zanimljiva mlada glazbenica čiju diskografiju preporučam te se veselim čuti što će nam ponuditi u budućnosti.
Matt Berninger pojavio se već tijekom njenog seta kako bi zajedno izveli pjesmu “Disaster”. Onda je otišao. Odjeven u tipično odijelo kakvo uvijek nosi i tijekom nastupa The Nationala, vratio se zajedno s pratećim bendom na ovoj turneji te set otvorio pjesmom “No Love”. Nastup je nastavio pjesmama “Frozen Oranges” i “Breaking Into Acting”, a nakon toga je otpjevao tri pjesme sa svog prvijenca (“Serpentine Prison“, 2021.): “Distant Axis”, “Silver Springs” i “All For Nothing”.
Ozvučenje u dvorani moglo je biti bolje, no to mi nije pokvarilo doživljaj: prateći bend, sastavljen od glazbenika koji su surađivali na ovom albumu je vrhunski usviran, a Matt prirodni showman koji svoje pjesme proživljava vrlo osobno. Svatko tko je upoznat s njegovim opusom zna da su mu pjesme većinom melankolične i tužne pa ipak, set niti u jednom momentu nije postao dosadan ili monoton. Štoviše, nakon gore navedenih pjesama slijedila je dinamična “Black Letter Font”, pjesma koju je bend dovršio taj dan te odlučio odsvirati po prvi put ikad. Istina, čulo se da pjesmu nisu imali vremena uvježbati, no niti te sitne greškice nisu smetale.
Upravo je to bila jedna od najjačih strana koncerta: intima male dvorane koja je dopustila improvizaciju, šale i male, ali simpatične greške. Matta sam, prije ovoga, gledala dva puta na koncertima The Nationala (Šalata, 2018; INmusic, 2024.). Iako je i na tim većim nastupima bio dinamičan i otvoren interakciji s publikom, njegova šaljiva i opuštena osobnost došla je do izražaja u ovakvoj intimnijoj atmosferi. I sam je rekao kako je do sada obavio velike koncerte kao što je bio onaj u Londonu te da se sada može skroz opustiti. Između svake pjesme je ili nabacio kakvu šalu ili ispričao koju anegdotu. Konstantno je pričao s publikom. Uistinu, imala sam dojam kao da sam u dnevnoj sobi svog bliskog prijatelja i slušam ga kako pjeva pjesme koje je napisao isključivo za svoje društvo. Mislim to na najbolji mogući način.
Set je nastavio s novom “Nowhere Special” te onda otpjevao “One More Second” – možda i najpopularniju pjesmu svoje solo karijere, tragičnu i srcedrapajuću. Ronboy je čitavo vrijeme bila na pozornici kao klavijaturistica Mattovog benda, a opet mu se pridružila na vokalima tijekom pjesme “Silver Jeep”. Onda je došlo još jedno iznenađenje. Naime, bend je odsvirao još jednu pjesmu koja je napisana tek nedavno, dirljivi indie blues “Why Don’t Nobody Love Me”. Slušajući, nisam se mogla oteti dojmu da je Mattu prije stvaranja ove skladbe na repeatu bio Morrissey. Da, tako je dvorana TivoliVredenburg u istoj večeri čula dvije pjesme koje nitko prije nije čuo.
Sudeći po broju majica The Nationala u dvorani (uključujući moju), većina je publike ipak došla prvenstveno kao fan The Nationala pa je bilo je za očekivati da će Matt odsvirati bar jednu pjesmu benda s kojim se proslavio. Pretpostavila sam da će biti riječ o “Terrible Love”. Ipak, nisam očekivala “About Today”, jednu od najljepših i najpoznatijih pjesama The Nationala, akustičnu baladu koja savršeno sumarizira sentiment tog odličnog benda. U dvorani je nastala apsolutna tišina. Jedini pridjev koji može dočarati taj trenutak je: magično. Što se tiče “Terrible Love”, bila sam u pravu. Nakon “About Today”, bend je lupio uvodne akorde u hit s albuma “High Violet”. Bio je ovo najdinamičniji dio koncerta. Cijela je dvorana pjevala, a Matt ušao u publiku i napravio krug po dvorani. Uspeo se na galeriju te od tamo pjevao i pozdravljao publiku. Nakon toga se vratio na pozornicu i izveo “Bonnet of Pins”, prvi singl s novog albuma. Zatim nas je pozdravio i otišao.
Naravno, vratio se na bis. Prvo je izveo “Times of Difficulty”, pjesmu s novog albuma. Onda je došlo i posljednje iznenađenje večeri. Dvoranom su odjeknuli uvodni udarci “Blue Monday”, legendarnog hita New Ordera (za koji je Matt rekao da mu je jedan od najdražih bendova). Cijela je dvorana oduševljeno pjevala. Set je konačno zatvorio vrlo prigodnom “Inland Ocean”, drugim singlom s novog albuma. “Everything ends before I want it to,” kaže pjesma. Uistinu savršene riječi za kraj ove predivne večeri.
Kao što sam rekla, ozvučenje nije bilo idealno. Bend je, iako čvrst i usviran, napravio pokoju grešku (pogotovo na tek napisanim pjesmama). Mattu je glas puknuo jednom ili dva puat. Zaista, ovo nije bio objektivno savršen koncert. No, bio je savršen u svojoj šarmantnoj i intimnoj nesavršenosti. Matt Berninger je rođen za ovakve manje prostore. On pripada vibri jednog manjeg mjesta gdje njegova osobnost, njegov lirizam te njegove melodije dolaze do izražaja u svom punom sjaju.
Ovaj je koncert bio najbolji mogući završetak mog koncertnog ljeta.
Foto: Nikola Knežević (arhiva)