Na pragu šezdesete, kada bi većina od nje očekivala samo još pokoji nostalgični cameo u realityju ili reciklažu VHS uspomena, Pamela Anderson dobiva prvu ulogu koja joj dopušta da se predstavi drukčije od karikature u koju je bila uokvirena desetljećima.
Žene koje su jednom bile proglašene seks simbolima rijetko dočekaju priznanje da su ikad bile išta više od vlastitih guzica i sisa. Jennifer Lopez i dalje mora dokazivati da može otpjevati refren dulji od tri takta dok joj se filmografija mjeri brojem haljina na crvenom tepihu. Demi Moore je šezdesetu doživjela u ladici s natpisom “lijepa po defaultu, opasna po ambiciji”. Pamela Anderson generacijski je sinonim za Playboyevu zečicu i “Spasilačku službu”, kulturni artefakt s guštom zaleđen u videokasetu erotske fantazije i obiteljskog programa.
No, J. Lo je s “Prevaranticama s Wall Streeta” (“Hustlers”), unatoč tome da je bila glumica prije negoli latino pop-supersila, shvaćena kao kapacitirana glumica publici široj od baze fanova. Nominirana je za Zlatnog globusa, a šuškalo se da će dobiti nominaciju za Oscara. Ipak nije. No, Demi Moore jest za “Supstancu” (“The Substnce”) – prvu veću ulogu od “G.I. Jane”, a budimo pošteni, prvu ozbiljnu u karijeri jer ni popkulturne slastice “Striptiz” ni “G.I. Jane” nisu je proslavile glumački nego kao komad mesa.
Pamela Andreson vratila se u središte pozornosti dokumentarcem “Pamela, a Love Story” nakon što je snimljena fikcionalizirana priča o njezinu kontroverznom životu s Tommyjem Leejem. Iz njezina očišta doživjeli smo je prvi puta kao osobu, a ne kao komad mesa.
I što je ovim ženama zajedničko? Više od trideset godina u šoubiznisu gdje nisu dobile adekvatne scenarije da bi pokazale da su više od guzica i sisa s kojima smo počeli. Zajedničko im je da su u srednjim godinama kada ih društvo refleksno gleda kao ocvale i ‘potrošene’. Opet kao komad mesa kojem su muškarci zapisali rok trajanja. Zajedničko im je i to da su se u posljednjih nekoliko godina ‘dokazale’ u filmovima koji problematiziraju upravo takav odnos prema ženama: smjena mlađim i seksepilnijim tijelom za muško oko.
Tek sada, u Vegasu punom prašine i perja, netko joj daje da bude ono što nikad nije smjela – glumica koja diše izvan vlastite siluete. To nam nudi novi naslov koji sam pogledao u nedjeljno poslijepodne na HBO Maxu kao navijač za filmski uspjeh Pamele Anderson.
Kao slojevitu i inteligentnu ženu Pamelu je prepoznala Gia Coppola – unuka redatelja “Kuma”, Francisa Forda – za svoju priču o starom Vegasu na izdisaju gdje šljokice još svjetlucaju dok parkirališta zjape prazna i pozornica se sprema za “prljavi cirkus”. Coppola je ekspresno snimila dramu u osamnaest dana na filmskoj vrpci Super 16 da bi dobila retro, vinjetiranu, zrnatu, a opet toplu fotografiju (predivni su kadrovi, kao da su oživljene umjetničke fotke). Cilj joj je da priča o sutonu erotske plesačice u kasinu više nalikuje snu negoli sirovoj priči. Shelly (Anderson) je više od trideset godina i time je najstarija plesačica plesnog programa Razzle Dazzle koji romantizira kao proširenu kazališnu formu u Vegasu koja je nekoć plesačice njezine trupe prometnula u popularnost gotovo na razini glumačkih zvijezdi. No u suton i s njezinom vanjštinom za mušku ugodu ide i sam program nezanimljiv novoj klijenteli i novom vremenu u kojem plesačica koja je odavno ostavila svoju kćer zbog posla ne pronalazi alternativu. Staž gleda kao karijeru i uvjerava i svoje (mlađe) sestre po šljokicama i kostimima da se gasi umjetnička točka, nesvjesna njegove jednostavnosti i neinventivnosti. Kao životna i poslovna suputnica tu je od nje starija konobarica Anette (Jamie Lee Curtis) koja na isti način gubi više od same Shelly. Osim što se pokušava dokazati kao umjetnica srednje životne dobi, Shelly pokušava održavati odnos s kćeri Hannah, ali na infantilan način, jednako naivnog pogleda kao i prema samome poslu.
Scenaristica Kate Gersten ovdje pokušava napraviti tematski đuveč od svega mogućega: gašenje Le Razzle Dazzlea, odnos majke i kćeri, sestrinstvo plesačica, kritiku zabavne industrije, Vegas kao mit i još pokoju tanašnu romantičnu sjenku, te generacijske srazove pa ti fikcijski odnosi pucaju po šavovima kroz cijelo prilično neuvjerljivo izlaganje. Najtanji je luk s kćeri Hannah; razgovori znaju planuti niotkuda i nestati bez završetka. Dijalozi zvuče kao priručnik za gledatelje kojima se ne vjeruje da imaju kapaciteta išta shvatiti sami. No, kad se sve svede na ritual kostima, šminke i koreografije, film se najviše približava onome što i želi biti: tiha studija tijela na rubu zastarjelosti. Pamela Anderson izmiče vlastitom mitu i prvi put igra ulogu koja joj dopušta da bude istodobno smiješna i tragična, tvrdoglava i nježna. Najuvjerljivija je u sitnicama, kao u istaknutoj sceni slanja poruke kćeri na sekretarici u kojima se preobražava iz panične leptirice pod staklom u sabran, čist glas žene koja zna što je izgubila. Prvi puta kosmati Dave Bautista, poznat i kao snagator Drax iz “Čuvara galaksije” (“Guardians of the Galaxy”), u ulozi producenta showa Eddija tihi je seizmograf emocija. No, nitko ne briljira od glumačke postave kao estetski namjerno karikirane Jamie Lee Curtis koja u prekvarcanoj naboraloj koži i ‘sisama do zuba’ pleše na “Total Eclipse of the Heart” pred ravnodušnim automatima i kaže sve o Vegasu bez ijedne riječi. Zapravo njezini sporedni trenuci bez dijaloga najbolje iznose slabo zamišljene kritike seksističkoga svijeta opsjednutog mladim ženskim tijelom i škartiranja žene zrele dobi.
Dramaturški je film suviše mozaičan da bi aktivno pridobio gledatelja: probe, audicije, sitne izdaje i majušni znaci solidarnosti u nepravednom okruženju se zbrajaju u elegiju jedne forme zabave i žene koja ju je nosila. Da, šavovi često znaju popucati, prijelazi izgledati kao sjekirom izrezani, ali kad se oslonimo na rad, šav, perje i korak, napregnemo shvatiti što su scenaristica i redateljica željele reći – sve nekako sjedne.
Koliko god navijali za glumačke sposobnosti Pamele Anderson, ne možemo je usporediti ni s Demi ni J. Lo u filmovima o otporu prema svijetu koji radi generacijske smjene žena. Uglavnom uspijeva baš onda kada metaforički karikira vlastitu karijeru, kada je svedena na stereotipnu plavušu. No, ono što je obećavajuće jest da sve tri glumice proživljavaju svoju zasluženu renesansu. I tu smo da i dalje za njih navijamo.
Na pragu šezdesete, kada bi većina od nje očekivala samo još pokoji nostalgični cameo u realityju ili reciklažu VHS-uspomena, Pamela Anderson dobiva prvu ulogu koja joj dopušta da se predstavi drukčije od karikature u koju je bila uokvirena desetljećima. Nije to trijumfalni uzlet koji će je gurati među oskarovske favorite niti grandiozan obračun s vlastitom prošlošću, ali je tiši, suptilniji zaokret: prilika da pokaže da iza naslaga sjaja i mitologije postoji žena koja zna biti i ranjiva i smiješna koliko tvrdoglava i krhka. “The Last Showgirl” nije savršeno djelo: šavovi pucaju i prijelazi škripe, ali u toj nesavršenosti dolazi do izražaja njezina izvedba s porukom da i u svijetu perja i peroksida ima mjesta za ozbiljnost, samosvijest i ironiju. U društvu koje je dugo odbijalo vidjeti je izvan siluete, ovaj film otvara pukotinu kroz koju dopire nada da vrijeme nosi i neki vid oslobođenja.
Foto: ljubaznošću Mongrel Medije