Novi album i nova svjetska turneja benda koji je relativno nepoznat u našim krajevima pa se za njihov koncert ipak moralo potegnuti izvan Hrvatske i Balkana – Kerala Dust su u subotu, 20. rujna u odličnom prostoru Akvárium Kluba u Budimpešti izveli cijeli novi album “An Echo of Love”, ali nisu zaboravili i starije pjesme.
Kerala Dust je bend nastao u Londonu da bi se potom preselio u Berlin, još jedno sjedište kulture, da bih čuo na druženju poslije koncerta u Budimpešti da se frontmen Edmund Kenny sljedeće godine seli u Pariz. Ako bih mogao opisati njihovu glazbu onda bih rekao da je avangardna, eksperimetalna i obavijena elektronikom poput Berlina, psihodelična poput 1970-ih godina u Londonu, zavodljiva i seksi poput Pariza, glas kao da posuđuje od najvećih američkih faca poput Toma Waitsa i Loua Reeda (ne čudi da su im oni i uzori), a na trenutke se osjeti i pustinjski pijesak koji nosi dašak pustinjskog bluesa i world musica.
I onda se nađete jedne prekrasne subote u Budimpešti, gradu koji me zadnjih godina glazbeno i koncertno najviše privlači svojom ponudom, do te mjere da me prijatelji zafrkavaju kako mi je postao drugi dom. Ima tu istine i nije to samo do glazbene i koncertne ponude – Budimpešta koju zovu i Kraljicom Dunava jedan je od najljepših europskih glavnih gradova, a njegova dnevna i noćna ponuda privlači vas do te mjere da ne želite ići kući. Tako je bilo i nakon koncerta Kerala Dusta u Akvárium Klubu gdje se ljudi nisu razišli, nego su ostali na after partyju organiziranom u istom kompleksu gdje je DJ vrtio ploče, a konobari mućkali koktele do dugo u noć.
Imao sam velika očekivanja za ovaj koncert iako sam Kerala Dust otkrio sasvim slučajnu preko Spotifyja nekako početkom ove godine, a osvojili su me glazbenom estetikom koja je vrlo zanimljiva. Svaka njihova pjesma kao da ima zajedničke sastojke, ali je krajnji rezultat raznovrstan. U svemu tome nisu monotoni, nego iznova privlače slušatelja da se priljepi uz njih kao komarac na ljudsku kožu. I ne puštaju vas sve do zadnjeg odsviranog tona na koncertu. Odmah da kažem da su moja velika očekivanja nadmašena, a posebno me iznenadilo što su uživo više elektronički sastav nego išta drugo. Tako da je ovo ispao pravi klupski izlazak na kojemu nema tko nije zaplesao. Znoj je frcao, a koncert je imao tijek kao i njihove pjesme – postepeno se gradio i gradio sve do potpune ekstaze. A tada imate osjećaj kao da ste ušli u nekakav bestežinski prostor i polako lebdite dok Edov seksi glas nježno omata vaša ušna osjetila. Bila je ovo doslovno ljubav u podzemlju, kao što kaže naziv jedne njihove pjesme (“Love in the Underground”) koja se našla na njihovom novom albumu “An Echo of Love”. Uspjeli su izvesti sve pjesme s albuma, a s njime su i otvorili koncert; “Echoes of Grace”, “The Orb, TX” i “How the Light Gets In” su ujedno i među najboljim trenucima novog albuma koji odiše i filmskom atmosferom, doduše kao i cijela njihova karijera. Ali imate osjećaj da su vas gurnuli u neki film Roberta Rodrigueza ili Quentina Tarantina, neku modernu verziju njihovih klasika. Kao što sam rekao, njihova glazba sastoji se i od pustinjskog bluesa, prije svega u psihodeličnim trenucima koncerta koji obiluje prodornim gitarama, tvrtim beatovima i ludim zvukovima koji su izlazili iz digitalije i analogije koju su pipkali Ed i njegov klavijaturist Tim Gardner koji je na ovom albumu i turneji zamijenio standardnog člana benda Harveya Granta, koji je bio jedna važna figura njihovih live nastupa. Ali nije nedostajao ove večeri. Tim se lijepo uklopio u ekipu. Uz Eda, koji je najviše ludovao na pozornici i pozivao publiku na ples, a u isto vrijeme pjevao dubokim seksi glasom na mikrofonu, gitarist Lawrence Howarth stvarao je posebnu atmosferu minimalističkim i psihodeličnim potezima na gitari.
Naravno da se bend dotaknuo i albuma “Violet Drive” s kojim su 2023. godine bili na svjetskoj turneji i koji je sve do sada bio njihov najbolji studijski uradak. Sredinom koncerta naslovna stvar “Violet Drive” je zavodila publiku, a gdje upravo Lawrenceova gitara igra važnu ulogu. Nadovezala se “Bell” koja je odmah s prvim taktovima izazvala ovacije velikog broja aktualnih i novopridošlih fanova benda. Zarazni ritam, gitarski riff i njihovo prepoznatljivo buildanje atmosfere još su se jednom pokazali kao nenadmašiva formula. Usporavaju ritam s još jednom novom pjesmom “Eden to Eden”, a zatim nas odvode na deep house / blues avanturu uz “Still Thddbvbbnas u stariju fazu, elektronički još čvršću, a “Maria” i “Closer” bili su dovolji za potpuno ludilo u dupkom punom klubu gdje sam u istoj atmosferi prošle godine gledao Paola Nutinija. Ne čudi da na skoro svakoj turneji ovi glazbenici dolaze u Mađarsku. Kerala Dust su kao i kolega iz Škotske pohvalili ovaj klub. I doista, zvuk je bio fenomenalan, rasvjeta je odlično pratila ono što se događa na pozornici, a publika je bila itekako raspoložena. Najbolji način da bend upije energiju publike i vrati istom mjerom. Za kraj koncerta ponovno nam sviraju novi album – hipnotizirajuća “Love in the Underground” je bila prva u nizu, a sjajno je prate “I Remember You A Dancer” i romantična balada “The Bay” na kojoj sam primijetio jednu djevojku u zagrljaju s dečkom. Upija svaki odsvirani ton i otpjevanu riječ, miluje dečka po kosi, a iz očiju teku polako suze. Na kraju sam vidio da su napustili prostor jer se nije mogla smiriti s emocijama. Kako i ne bi jer tekst jednostavno prodire ravno do srca – “Whispered words in the seabreeze / Shone a light down to the bay / A Little death just keep us moving down / To wash these lullabies away.”
Bend napušta pozornicu, ali ga publika zove nazad. Standardno kao i na cijeloj turneji za oproštaj izvode jednu od svojih najboljih pjesama, “Nevada”, koju sam jedva čekao čuti, šteta samo što nisu izveli i meni najdražu “Night Bell (Arizona)”, ali su ipak s tog EP-ja “Light, West” na bisu odsvirali laganicu “Phoebe”. Koncert su zatvorili psihodelično s “White Noise” koja je još jednom publiku natjerala na ples i nakon sat i 45 minuta stigao je težak oproštaj od benda. Lijepi bonus koncertu je bio što je nakon nekih 10 minuta Ed stigao do štanda s njihovim merchom i strpljivo potpisivao svaki merch te slušao što publika ima za reći. Bilo je na koncertu i nekoliko Hrvata, čuo sam još neke jezike, a došli su i Francuzi kojima nije odgovarao datum pariškog koncerta pa su odlučili doći do Budimpešte. U tom trenutku Ed je rekao da se sljedeće godine seli u Pariz. Kao da svakih nekoliko godina crpi inspiraciju iz kulturne jezgre svakog od spomenutih gradova, što mi je fascinantno. Nije se lako seliti iz stana u stan u jednom gradu, a kamoli svako malo živjeti u nekom novom europskom glavnom gradu. Tko zna, možda sve ovo u njihovu glazbenu estetiku donese i dašak pariških klubova i tamošnje scene. To bi tek bio pravi spektakl.
Moram spomenuti DJ-a koji je zagrijavao atmosferu pred nastup Kerala Dusta. Bio je to berlinski multiinstrumentalist Aaron Ahrends koji je imao jedan tamni i eksperimentalni set koji mi se jako dopao. Morat ću ga malo više istražiti. Osim korištenja razne DJ opreme, Aaron koristi i svoj vokal kao instrument i bio je baš lijepo iznenađenje za početak večeri. Taj Berlin je doista čudo.
Toplo se nadam da će netko u Hrvatskoj shvatiti potencijela Kerala Dusta i dovesti ih u sklopu neke od sljedećih turneja. A do tada ih svaki put hvatam kad su u blizini, a tko zna – možda se vidimo i u Parizu.
Foto: Nikola Knežević