Vintage je prvog dana listopada bio bunker protiv jesenskog smrzavanja. Vani jakne zakopčane do grla, unutra znoj koji curi već na trećoj pjesmi. Pale hudice, kao i moja dvaput izrečena skepsa oko nastupa najavljivanog kao promocije nadolazećeg albuma s dva singla vani. Neće valjda izvesti cijeli album s pjesmama koje ljudi još nemaju i ne znaju? Ali čim je krenuo beat osvježenog benda sve je leglo gdje treba – nema labavo, redatelj zna svoj posao.
Traka aktualka osječkog Rimokatolika “Mate Rimac” još uvijek miriše na new i prije antikorporativne balade o najpoznatijem Mati ove generacije kaže: “Mate Rimac je na popisu, ali nažalost nije u publici“. Aaali, oko Matino nije previdjelo ni Kanđžijinu anti-LinkedIn himnu ni gig u VIB-u: i bez nevere vani bio je prisutan pa makar i na storiju na Instagramu gdje je podijelio snimku refrena s koncerta uz poruku „WTF“. Šteta što se nije pojavio jer bi bio i savršen feature na „Državnoj sisi“. Mogao je ispasti kul. Zakucati. Nije.
Zato je u sridu usred koncerta zakucao jedan od najljepših bromanceova na sceni. Stari legosi opet zajedno: Toxara koji već deset godina u Irskoj miješa kombuchu zamiješao je s majstorom ceremonije viralni medley. Nikakav mrežni fenomen, nego je virus ozarenosti s Kanđžijina lica zarazio i publiku iznenađenu što ih vidi ponovno skupa (iako su neki dekodirali tko je gost iznenađenja na društvenim mrežama iz Kanđžijinih storija). Teško da je to Toxarin comeback, ali sigurno je iznenađenje nakon više godina nenastupanja. Iako se čulo da ljudi žele „Donji Miholjac“, Kanđžijino neuvrštavanje je potvrdilo da ovo nije best of + najava novog. Pohvala za režiju i ovdje.
View this post on Instagram
Otprilike trećinu prostora u Vintageu popunila je fanovska publika, što će reći da je prosjek godina 35+. Naravno da je ekipa pratila versove, singalongala na refrene pjesmarica što prethode nadolazećem „Trostrukom saltu“. I ne možeš se onda oteti usporedbama na sceni kao onoj sa sterilnim Vojkom V (generacijskim i donekle žanrovskim pandanom) čije su mase veće, mlađe, ali splitski reper kronično dosadan s pasivnošću i tromošću na stageu u usporedbi s osječkim performerom. Kanđžija Osjekanović koncert je dramaturški uspješno složio, a cijelu izvedbu iskakao vidno entuzijastičan. Toliko da je pokleknuo pred jednim od najdužih „hoćemo još“ u mom koncertnom stažu i izveo bis koji inače ne izvodi. „Nema labavo“ ponovno, ovaj put s Toxarom, naravno.
Dva sata bez praznog hoda, iako pri početku uz suvišno objašnjavanje, bez jeftinih trikova i bez jeftinog „daj raji što već znaju“. Umjesto toga Prvi salto (a slijede još dva), miks nostalgije, novih poteza i iskrena entuzijazma. Kanđžija možda nema najmlađu publiku ni najveće brojke, ali ima ono što drugi često nemaju: scenu pretvorenu u kazalište gdje se svaka pjesma osjeti u petama i grlima. Ako „Trostruki salto“ zvuči ovako uživo, onda nas čeka dovitljivo zajedljiva autobiografija urbanoga Hrvata koji zna da besmisao točke u kojoj se nalazimo više nema smisla doživljavati preozbiljno.
Foto: Igor Jurilj