“Materijalisti” ili “Spoj iz snova”, kako glasi prilično slobodan hrvatski prijevod, drugi je film redateljice Celine Song koji je stigao u kina Cinestar. S debijem, “Prošli životi”, gromoglasno je najavila svoj dolazak na scenu, iako je film sve samo ne nametljiv.
“Prošli životi” prate Noru i Hae Sung koji su od ranog djetinjstva bili kao prst i nokat te za koje se mislilo da će se jednog dana vjenčati. No, kako to biva u životu, putevi su ih odnijeli na različite strane – Nora je s roditeljima emigrirala u SAD, dok je Hae Sung ostao u rodnom gradu u Koreji. Od tada se sreću još dvaput, najprije u ranim dvadesetima, a zatim u tridesetima kao sasvim odrasli ljudi. Film se fokusira na ta dva slučajna susreta, u kojima se svaki prethodni susret čini upravo kao neki prošli život, beskrajno dalek i jednako toliko sjetan i nostalgičan. Prošli životi dekonstruiraju žanr romantičnog filma, dovodeći u pitanje njegov temeljni motiv – pravo prvenstva romantične, iracionalne ljubavi.
I dok “Prošli životi” problematiziraju odnose između tipskih romantičnih junaka, “Spoj iz snova” ide još jedan korak naprijed te miče romantiku iz romantičnog filma. Moglo bi se čak reći da miče i samu ljubav. Ona je u filmu svedena na kompatibilnost, odnosno zamisao da partner treba zrcaliti naše osobine, izgled, materijalni status… A tražimo li replike nas samih, nikad zapravo ne možemo naučiti živjeti u svijetu gdje čudi ima koliko i ljudi. Točno takvi, nezreli i egoistični, jesu klijenti provodadžijske (matchmaking) agencije u kojoj radi Lucy (Dakota Johnson). A ako biste pomislili da je koncept ljubavi u filmu unižen, što tek reći za čovjeka? Lucyjin posao je da nađe potencijalnog partnera na temelju zahtjeva koje joj zadaju klijenti. Stvar je u tome što ti zahtjevi zvuče manje kao da traže osobu, a više kao da generiraju lika u igrici The Sims. Žena treba imati lijepo lice i tijelo, poželjno plave oči, ne smije prevaliti tridesetu, a u muškarca je ključno da je visok barem 1.80, primanja su manje bitna, tek da posjeduje jahtu-dvije i vikendicu u Malibuu, nije zgorega i da ima dobru osobnost. Čovjek se tu rastavlja kao što ga i algoritam rastavlja na internetu: kao set podataka, izvanjskih obilježja koji bi trebali proniknuti u njegovu srž. Jedino što nas algoritam secira kako bi ugodio nama (personalizirani oglasi), a klijenti provodadžijske agencije kako bi ugodili sebi.
Harry (Pedro Pascal) pripada svijetu ekonomije, a stoga i na ljubav gleda kao prirodni produžetak ekonomskih odnosa. Na bratovom vjenčanju upoznaje Lucy koja ga ubrzo očara, pa ju krene izvoditi na skupa mjesta. Njihovi spojevi podsjećaju više na korporativne pregovore nego na ljubavne sastanke, ali Lucy to naročito ne smeta. Na kraju, i ona slično gleda na dejting scenu. Na drugom se polu nalazi John (Chris Evans), bivši dečko kojeg je ostavila zbog financijskih poteškoća. Unatoč tome, nakon slučajnog susreta na vjenčanju Harryjevog brata, gdje je John radio u cateringu, postaje jasno da je njihova ljubav ipak bila istinska, koja se izdiže van Harryjevih proračunatih okvira. Ponovno se dakle slaže ljubavni trokut, kao i u “Prošlim životima”, a hoće li ovaj put biti sretniji za bespomoćnog zaljubljenika, provjerite sami.
Ako za “Prošle živote” vrijedi da „tiha voda brege dere“, “Spoj iz snova” mogao bi se gledati kao bujica. Ni u jednom trenutku nećete se pitati što je pjesnik htio reći. Namwali Serpell će to nazvati novom doslovnošću (the new literalism), što se odnosi na to da u recentnim filmovima ništa ne ostaje neizrečeno, implicirano, već se sve izravno stavlja pred gledatelja. Otpočetka je jasno da je (ne)romantičnost filma u službi prokazivanja krakatog širenja kapitalističke logike na sve pore življenja, pa i ljudske odnose. Rekao bih da je pritom glavni grijeh filma izostanak višeglasja, pojma koji se najviše veže uz Dostojevskog. Višeglasje označava ravnopravnost likova, tako da ni jedno stajalište ne preuzme premoć. Ako je to dobro izvedeno, likovi će se učiniti živima, punokrvnima. S druge strane, u “Spoju iz snova”, izuzev Johna, likovi uglavnom zvuče slično, tište ih isti problemi, dijele jednake interese. Na primjer, u životu nisam vidio film koji više pozornosti obraća na nečiju visinu. I to ne jedan ili dva lika. Gotovo svaki važniji lik u nekom se trenutku osvrne na visinu. Ima čak i jedna ozbiljna scena posvećena operaciji koja povisuje osobu za petnaestak centimetara.
Stavimo li na stranu te povremene bizarnosti, ako vam se sviđaju brži i ironični dijalozi, “Spoj iz snova” će ispuniti očekivanja. Film je uspio reproducirati nevjerojatnu eleganciju visokog američkog sloja. Scenografiji, vrlo važnom aduta ovog filma, pristupilo se minuciozno, pa svaki kadar odiše luksuzom i sofisticiranošću, a da se pritom nije podleglo karikaturi bogatstva ili siromaštva. Unutar te ljepote sve je ljepše gledati, a posebno zvijezde kao što su Dakota Johnson, Pedro Pascal i Chris Evans, čije plaće očigledno nisu pojele relativno skroman budžet od 20 milijuna dolara. Celine Song odlično je portretirala i dinamiku između glavnih likova, tako da pri kraju filma stvarno više nismo sigurni kako će se sve rasplesti i hoće li Lucy nastaviti ganjati materijalnu dobrobit.
“Spoj iz snova” možda zna previše napadno postavljati pitanja, no zato postavlja ona prava pitanja, što je uvijek hvale vrijedno. Celine Song pokazuje da žanr romantičnih komedija ne mora biti samo pitka zabava, kao što je možda bilo 90-ih i ranih 2000-ih kad je rom-kom bio na vrhuncu, već da može i tjerati na dublje promišljanje ako se redatelju da s time hvatati ukoštac. S obzirom na to da romantične komedije (i drame) doživljavaju svojevrsnu renesansu nakon barem desetljeća zatišja, svakako možemo očekivati još od Celine Song, koja se prije svega pokazala kao sjajan redatelj, a isto tako i vrsni poznavatelj žanra.