Prošlo je dvije godine i koji tjedan od posljednjeg nastupa God is an Astrounaut (GIAA) u Zagrebu. Tad su u Močvari promovirali album “Ghost Tapes #10,” nastao u vrijeme pandemije.
Tvornica kulture je bila dupkom puna, pa s obzirom na to da sam došao pred sam početak, morao sam se zadovoljiti mjestom odostraga, gdje jedva da sam i vidio braću Kinsella. No, to je bilo u redu, jer GIAA nije bogzna kakav vizualni spektakl. Niels na basu slijeva, Torsten na gitari zdesna i bubnjar Anxo Silveria u sredini straga, svaki zaokupljen svojim instrumentima, bez previše interakcije međusobno i s publikom. To je sasvim u redu, kažem, jer je GIAA zato zvučni spektakl. Bila je to sirova večer, po ukusu svakoga tko se ondje zatekao. Taj mi je koncert ostao i u posebnom sjećanju jer sam preko njega nehotice ušao u svijet koncertne fotografije i novinarstva, pa i u tom pogledu moram zahvaliti bendu.
No, eto, dok sam fotografirao prve koncerte u studenom 2023., u to isto vrijeme, niti dva mjeseca nakon zagrebačkog koncerta, braći Kinsell iznenada je umro otac. To teško razdoblje izrodilo je album “Embers”, koji je, kako su rekli u intervjuu za Music Box, „refleksija.“ Embers se „radi o onome što ostaje nakon gubitka. Glazbeno, premošćuje gdje smo bili i kamo idemo, ali također stoji samostalno kao nešto vrlo osobno.” U Tvornici su se stoga fokusirali upravo na Embers, a na repertoaru se našla i pokoja pjesma s njihova najpoznatijeg albuma „All Is Violent, All Is Bright“ koji ove godine navršava 20 godina.
Za razliku od Močvare, ovog su puta imali predgrupu i to violončelisticu Jo Quail. Uhvatio sam je na posljednje dvije pjesme i drago mi je da jesam jer je pružila odličnu uvertiru za GIAA. To što je bila sama na pozornici nadoknadila je looping tehnikama pa se činilo kao da na pozornici ima i više instrumenata. Nadograđujući tako zvuk različitim slojevima, stvorila je intimnu atmosferu koja se kretala od meditativne blagosti do snažnih vrhunaca. Zanimljiv je bio i dizajn violončela, s rupama na vratu, koji je onda mogla iskoristiti i kao udarački instrument. Svakako je riječ o glazbenici vrijedne i samostalnih koncerata.
U 21:30 astronauti su sletjeli na pozornicu. U istoj maniri kao i na posljednjem nastupu u Zagrebu, braća su se smjestila na suprotne strane pozornice s bubnjarem u sredini. Otvorili su večer s “Falling Leaves”, osmominutnim post-rock putovanjem s novog albuma. Tu moram izraziti divljenje čovjeku do mene koji je imao volje svih 8 minuta snimati pjesmu mobitelom. Nakon toga, odsvirali su “Epitaph” s istoimenog osmog albuma, a prava je euforija krenula kad je Torsten rekao da je ove godine okrugla obljetnica albuma „All Is Violent, All Is Bright“, pa će odsvirati i štogod s njega. Prve note upečatljivog riffa pjesme “All Is Violent, All Is Bright” publika je popratila pljeskom, klicanjem te dakako mobitelima u zraku. Headbangeri su se pak mogli prebrojiti na prste jedne ruke, što je pomalo razočaravajuće uzevši u obzir bend koji je bio pred nama, ali eto barem tih nekoliko ljudi si je dalo poštenog oduška. Osim toga, čak su i prvi redovi bili razmjerno mirni većinu koncerta. Možda je Močvara u tom pogledu zahvalnije mjesto za ovakav tip glazbe.
Kod četvrte pjesme “Apparition” momci su stavili svoje duge kose u pogon i pošteno ih protresli pri teškim riffovima i dotad najimpresivnijim krešendom u kojem su se izmjenjivali bubnjar sa žestokim mlaćenjem i Torsten s odsječenim potezima na gitari. Nakon tog, publika se opet malo primirila, sve do kratke, ali genijalne “Suicide By Star”s već spominjanog albuma iz 2005. Treća i zadnja pjesma s tog albuma koju su odsvirali bila je “Fragile” i to u čast ocu Tommyju kojem je to bila njihova najdraža stvar. Tad im se pridružila i Jo Quail, dodavši novu dimenziju post-rock klasiku, za još emotivniju izvedbu nego kakva je u studijskoj verziji, ako je to uopće moguće. Inače, Jo Quail je sudjelovala u dvjema pjesmama na zadnjem albumu – “Realms” i “Prism”. Ipak, iako je ostala na pozornici ostatak nastupa, nisu odsvirali te dvije stvari, već “Oscillation”, “Embers” i “From Dust to the Beyond”. Ova posljednja je bila neka vrsta bisa, samo bez silaska i vraćanja na pozornicu jer je Thorsten poručio da želi izbjeći klišeje. Vjerujem da nitko nije imao ništa protiv, tim više što su odsvirali sjajnu završnicu, šaljući teške nalete zvuka na publiku, poput soundtracka za apokalipsu. Bas je pritom bio dovoljno snažan da bi mogao rasjeći ljude, kad se uzme u obzir koliko je tutnjalo u petom-šestom redu.
Točno u 23, poslije sat i pol svirke, GIAA su se pozdravili s publikom i obećali da će se ponovno vratiti u Hrvatsku. To veseli jer svaki put pruže pravi glazbeni doživljaj. Istina, činilo mi se kao da su se prvu polovicu koncerta zagrijavali, ali kad su motori proradili pri sredini nastupa, a naročito kad se pridružila Jo Quail, sve je sjelo na svoje mjesto i izgledalo je kao da bi nas GIAA zaista mogli lansirati u svemirska bespuća. Također, ostaje tlapnja da će se idući put na setlisti naći mjesta i za “Forever Lost”.
Set lista:
1. Falling Leaves
2. Epitaph
3. All Is Violent, All Is Bright
4. Apparition
5. Seance Room
6. Odyssey
7. Suicide by Star
8. Frozen Twilight
9. Fragile
10. Oscillation
11. Embers
12. From Dust to the Beyond
Foto: Deyan Dominionart