Dozvolite mi da iz razloga koji ću pojasniti malo kasnije krenem od kraja,s generalnom ocjenom složenom otprilike pola sata nakon “koncerta”. Zašto “koncerta” pod navodnicima? Zato što ovo definitivno nije bio koncert u klasičnom smislu te riječi, ovo je bila predstava ispunjena elementima ludila i kaosa, ali i definitivnog spektakla.
Spektakla s puno dobrih stvari, povremeno i ponekom lošom; no kaos i pozitivno ludilo su nešto što se ne viđa često na ovakvim velikim nastupima, osim ako ne odete u neki svjetski poznati cirkus.
Za vas koji me pratite znate već da sam sklon glazbi 80-ih i da uvijek postoji nit nostalgije koja me vuče. Generalno gledajući pop glazba zbog svoje sklonosti da provlači niti kroz sve aspekte života i kulture, ima jedinstven način da vas vrati u prošlo doba. Uspjela je to i Katy Perry, vrativši nas u ljeto 2008., godinu u kojoj je Katy prodrla u svijest glazbene javnosti. Globalna financijska kriza nije nas još u potpunosti zahvatila, Donald Trump bio je samo tip pun para koji priča besmislice na Fox Newsu, a u svijetu je još uvijek vladao neobuzdani optimizam. A Katy Perry bila je idealna pop zvijezda za to doba. Retro živih boja, neonski komet koji je udario u svjetske top liste s osjećajem bezbrižne zabave i apsurda.
Skok na sadašnju 2025. godinu, njen nastup u MVM Domeu u Budimpešti čini se kao sklonište od oluje usred sve veće turobnosti modernog postojanja. Svima nam trenutno treba osmijeh, a kada pop svirke ispune svoj potencijal, mogu se pokazati veličanstvenim i živopisnim izdanjem usred nemira. Iskreno, priprema pred ovaj njen nastup malo me plašila; recenzije američkog kraka turneje nisu bile baš blistave; njen posljednji album “143″ iz 2024. je imao općenito negativan prijem, posebno kod kritike. Uspjelo je to uzdrmati i jednu od konzistentno najuspješnijih svjetskih pop izvođača u posljednja dva desetljeća.
Pitanje koje je lebdilo u zraku (ili barem u mojoj glavi) je bilo – hoće li Katy Perry, osim očekivanog mora blještavila i svjetlucanja, uspjeti prirediti show kako bi konačno začepila usta sumnjičavcima? Odgovor je – i da i ne. Ali, čovječe, koliko je zabave bilo na putu do tog zaključka.
Nastup ovog ponedjeljka, 27. listopada je istovremeno nezaboravan, lud, nediscipliniran, kaotičan, upečatljiv i možda najviše zbunjujući koncert kojem sam ikada svjedočio, ali na kraju je rezultirao fascinantnim i neobično radosnim iskustvom. Koncert je imao potpuno drugačiji koncept i polazišni narativ; bila je to priča u nekoliko činova, dijelom ispričana kroz ogroman video zid i animacije koje su se na njemu odvijale, dijelom kroz isporuku glazbenih brojeva. U toj priči, Katy Perry je polu-čovjek, polu-stroj KP143 ili kiborg, sa zadatkom da se bori protiv distopijskog AI glavnog računala nalik Matrixu, koji je iskoristio svjetske leptire kao izvor energije. Mora u toj borbi proći kroz različite razine kako bi oslobodila leptire iz zatočeništva. Da, kad pročitam ovaj dio teksta i meni samom zvuči teško shvatljivo, a opet – na čudan način funkcionira kao način strukturiranja predstave.
I većinom je zapravo prilično dobro. Perry doista ima karizmu i snagu istinske zvijezde, a njezin je glas bio u dobroj formi, posebno s obzirom na stalno izvođenje akrobacija na žici, ples, interakciju plesača visoke energije, gdje ona naizgled provodi isto toliko vremena u zraku koliko i na zemlji.
Pjesme su općenito jake, iako su neki od najboljih trenutaka večeri kada tempo padne i ona jednostavno može biti svoja. Narativni okvir – iako je zamršen – općenito funkcionira, s grafikom i vizualnim elementima koji su prikladno komični i zadivljujući. Vrhunska plesna skupina i osjećaj sveukupne teatralnosti uvjerljivi su u cijelosti, bilo da se pletu oko na brzinu sastavljene rešetkaste strukture ili se bore protiv Perry koja maše svjetlosnim mačem poput Dartha Maula (ili Dartha Vadera, za one starije).
Postoji ogromna količina dobre volje publike i globalno pozitivna vanjska poruka o prihvaćanju, toleranciji, ljubavi i zaštiti onih oko nas, koja, iako ponekad pomalo otrcana i jeziva, jasno odjekuje kod višegeneracijske publike. Imate jasan dojam da su svi dobrodošli na reviju Katy Perry.
Perry se u početku čini malo nestašnom, a njenoj zafrkanciji publike pomalo nedostaje entuzijazma, iako to brzo nestaje kako predstava odmiče. Istina je i da pjesme s nedavnog albuma “143” ne blistaju (posebno nekako neupečatljivi europop “Crush”), no ukupno je to manje važno.
Najeklatantniji primjer uplitanja priče u kreativne izbore događa se u drugom činu/fazi priče. Nakon što smo se brzo oslobodili slabašnog uvodnog čina “Artificial”, brzo se selimo u apsolutni pop raj čina “Woman’s World”. Kreću zvjezdani hitovi “California Gurls” koja počinje zračiti suncem i glamurom, i onda… opa, prekid, već kreće “Teenage Dream”, odlična pop pjesma i publika se taman… uh, opet prekid, počela je “Hot’n’Cold”, dok mi… već je počela “Last Friday Night”… Konačno, jedino “I Kissed a Girl” traje skoro cijelu pjesmu, no momentum je izgubljen zbog kratkog isječka pjesme “Peacock” od koje smo čuli samo dio refrena, a i to je bio “mood killer”.
Sve u svemu, ukupno vrijeme svih ovih pet pjesama je oko 12 minuta, što je otprilike malo više od vremena koje Perry potom provede razgovarajući sa svojom gitaristicom i klavijaturisticom. Šteta, jer ovo su i dalje daleko najjače pjesme njenog opusa, a ovdje su svedene na vrlo kratke dionice; praktički su najbolje pjesme tretirane gotovo kao naknadna misao; krnja mega-mješavina koja ne uspijeva generirati nikakav pravi zamah ili magiju u trentutku kada bi trebala rasti.
Opet, biti previše kritičan značilo bi zanemariti čistu hrabrost, smiješnost i apsurdnost vizije koja je ovdje prikazana. Nekad stvarno funkcionira, nekada ne. Dok Perry lebdi po areni na metalnom leptiru tijekom trijumfalnog urlanja, praćenog histeričnim, pirotehničkim vatrometom kao zaključkom, gotovo je nemoguće ne prepustiti se čistoj odvažnosti i energiji.
Nastup je zapravo razbacan posvuda. Ali iskreno, radije bih gledao show koji pokušava učiniti nešto drugačije, nego još jednu bljutavu, uobičajenu arensku predstavu kojoj nedostaje bilo kakav smisao za eksperimentiranje ili kreativnost. Dio onoga što je Katy Perry učinilo tako simpatičnom na prvom mjestu bio je njezin osjećaj za kič i blještavi apsurd, a on je u cijelosti prikazan. Vjerojatno će proći dosta vremena prije nego što opet vidim nešto slično i, kao što je posljedica proždiranja ogromne količine slatkiša, to nije nešto čemu bih se htio vratiti u skorije vrijeme. No, kao oštra suprotnost stalnom propadanju i osjećaju nelagode koji trenutno prožima svijet, to je na neki način savršen protuotrov za takvu nametljivu negativnost. I zato, nema drugog izbora nego prihvatiti ga.
Posljednje 3 pjesme zadnjeg čina nazvanog “End Game” su “Roar”, “Daisies” i “Firework”; nema tu nikakvog bisa, unaprijed strukturirani narativ to ne dozvoljava, no publika se ne buni, već sretna odlazi doma, s puno više optimizma na odlasku nego na dolasku.
Tom sam se osjećaju i ja u potpunosti priključio.
Foto: Anna Radošić