Kažu glumački A i B-listeri da se poziv Paula Thomasa Andersona da glume u nekom njegovom filmu ne odbija ako je ikako moguće. Nešto slično što uvijek polazi za rukom i drugom Andersonu, Wesu. Je li ovo istina ili ne, ali tako izjavljuju barem ovi koji su do sada s njim radili.
P. T. Anderson iza sebe nema hrpu filmova ali to što ima – neki od njih su totalni top, mogu vam se svidjeti manje ili više ali to su redom sve vanserijski filmovi (“Magnolia”, “Phantom Thread”, “There Will Be Blood”, “Licorice Pizza”, “Boogie Nights”, “The Master”…) i budući da P. T. Anderson ima vrlo specifičan izričaj (baš kao i prezimenjak mu) neki će vam filmovi “leći”, drugi možda ne ili manje (tako na primjer meni nikako nije sjeo “Licorice Pizza”). Ukupno P. T. Anderson i nema neku preveliku kilometražu filmova, ali on je još prilično mlad, snima sporijim ritmom, što znači da nas čeka još dugi niz odličnih filmova.
Ako je suditi po “Jedna bitka za drugom” (“One Battle After Another”) očito Anderson ima neki svoj ritam pri kojem svako toliko godina izbaci svojevrsno remek-djelo. P. T. Anderson jako vezan uz neke ljude koje ih zatim često povlači iz filma u film. Radio je mnogo videospotova za američki pop-rock trio (sestre) Haim, pa je tako uglavnom Alana često glumica u njegovim filmovima (glavna uloga u “Licorice Pizza”, a u sporednoj, ali uočljivoj se pojavljuje u “Jedna bitka za drugom” u ulozi revolucionarke grupe French 75, Mae West). Također je režirao podosta videospotova za Radiohead, a Jonny Greenwood mu je česti (čitajte: stalni) suradnik na filmovima u ulozi skladatelja filmske glazbe. Greenwood je potpisao jake glazbene podloge, ali mislim da mu je vrh u “Jedna bitka za drugom” jer je toliko opaljena, neočekivana, inovativna, alternativna i tako prokleto efektna. Nema tu melodija a la Hans Zimmer, ovo što je Greenwood napravio s Andersonom u “Jedna bitka za drugom” je kategorija za sebe. Dakle, obratite pažnju naročito na glazbenu podlogu u ovom filmu. Zapravo, ne morate na ništa posebno obraćati pažnju, u jednom trenutku ćete se osvijestiti koliko vam upada u osjetila. Vrhunac je kada je radnja najnapetija (u tri poprilično duga navrata), a cijela glazbena podloga koju ćete čuti je ritmičko udaranje bubnja koji je u drugom planu, zatim par taktova na klaviru koji su primarni i stalno se ponavljaju. Nakon što jednom čujete tu, nazovimo je, klavirsku temu, svaki sljedeći put znate odmah da ide nešto opako ili napeto. Ukratko, glazba obara.
Možda se čudite čitajući ovu podosta “zakašnjelu” recenziju, ali to nikako nije slučajnost, naime, film sam pogledala par dana nakon što se počeo prikazivati. Bila sam oduševljena, što meni nikad nije podstrek da odmah pišem, nego kada mi se dojmovi slegnu (isto je s razočaranjem filma). Drugo, gledate film kao većina P. T. Andersonovih filmova, i opet moram spomenuti Wesa Andersona, gledate film i toliko je slojeva, toliko su kompleksni, toliko je toga različitoga utkano u film da znate da vam je dovoljno toga promaklo u dinamičnoj radnji, pa ako želite sve sagledati i pretočiti u dobar valja film pogledati (barem) dva puta. Budući da je objavljeno cijelo brdo recenzija filma do sada, pretpostavljam da je samo mali broj recenzenata isti pogledao dva puta… A neki filmovi to uistinu zahtijevaju (slično kao glazbeni album ) – u konačnici dolazimo do iste problematike u (pr)ocjenjivanju filmova kao što je slučaj bio i s dva posve različita filma (međusobno i od ovog) koja su poprilično polarizirala jednako kritiku (više) i publiku (manje), a “Jedna bitka za drugom” očito ide istim stopama, pogotovo što čujem da nije baš očekivano zaradio, za sada.
Radi se o (igrom slučaja) dva filma iz iste godine: jedan univerzalno hvaljen i Oscarima nagrađen “Everything Everywhere All at Once”, za koji baš malo tko s kim sam razgovarala nije imao neke silne riječi pohvale, iako film zasigurno ima itekako kvalitete, ali je napravljen kao slojeviti mash-up (kaotična zbirka, op.a.) koji većina ljudi teško može progutati. Drugi je dijametralno suprotan film od prethodnog, fantastičan Scorseseov film “Killers of the Flower Moon” koji je bio poprilično neshvaćen, točnije obrađivao je tematiku koja nije baš česta u filmovima ukoliko ne gledate western orijentiranu filmografiju (ili a pari tematiku australskih domorodaca), a koja zahtjeva neko povijesno predznanje i shvaćanje starosjedilaca Amerike, pa je film bio: “predug, prespor… itd.” (pitajte Kevina Costnera što misli o tome). Igrom slučaja (ili možda ipak ne?) i u njemu glavnu mušku ulogu ima Leonardo di Caprio, a ako ovim filmovima dodamo i hrpicu njegovih prethodnih filmova koje predvodi “Inception” – jasno je da di Caprio itekako bira različite, ali vrlo zahtjevne i slojevite uloge i/ili filmove, pa tako ni ovaj film nije nimalo drugačiji, iako je di Capriov lik u “Jedna bitka za drugom” naizgled jedan od najmanje izazovnih, što je utoliko teže dobro odigrati, a da nemate dojam da je lik plošan i jednostavan. Iz navedenog ste već mogli zaključiti da se radi o filmu koji vam se lako može ne sviđati, ili ćete biti totalno oduševljeni, kao što sam i ja bila.
U uvodu sam spomminjala Wesa Andersona, najviše što obojica Andersona snimaju provokativne i relevantne teme, izvode ih artistički sjajno, a “multislojevitost” (da se izrazim kako se često opisivalo “Everything Everywhere All at Once”) osim političke angažiranosti, obrađivanja vrlo aktualnih tema koje pogotovo sada vriju u SAD u novo Trampovo doba (Donald Trump, op.a.) film je možda ponajviše politička satira, iako nema tu samo političke satire, ima doslovno zabavnih momenata, referenci na sve i svašta i kada ih sve pohvatate (ako uspijete već na prvo gledanje) film vam mora biti odličan.
Scenarij je P. T. Anderson napisao u suradnji s Thomasom Pynchonom i izvrstan je. Ako vam sve nije u redu kada film pogledate prvi put (pa ga krenete kritizirati) sve savršeno sjedne kada ga pogledate drugi put. Naravno da ništa nije savršeno pa tako i “Jedna bitka za drugom” ima manjih rupica u scenariju i par “loose ends”, ali sam to doživjela više kao šarm filma nego kritiku ili negativnost. Glumačka ekipa rastura. Ako barem dvoje od petero glavnih (OK 4+1) glumaca ne dobije Oscara za naj glumca, onda će to biti velika nepravda. To su već spomenuti Leonardo di Caprio u svojoj najboljoj ulozi novijeg vremena (doduše on je meni uvijek standardno izvrstan) Ghetto Pata/Boba, bombaša koji prati jače, odlučnije, samouvjerenije od sebe koji uvijek (barem misle da) znaju što hoće, kako to postići i ne pitaju nikoga za savjet – to je ukratko vodstvo revolucionarne grupe French 75, grupe ljudi mješovitih rasa koji se bore za prava ilegalnih useljenika iz Meksika tzv. wetbacka, uz agresivno i samouvjereno vodstvo “opake bitch” Perfidije Beverly Hills (sjajna Teyana Taylor), uspaljenice kojoj sama pomisao na nepoštednu, nemilosrdnnu i surovu borbu izazva volju za seksom na licu mjesta “dok bombe rokaju”. Di Capriov lik i Perfidia su par na početku filma, ona u njemu vidi “followera” (pratitelja, op.a.) koji je lud za njom, a on baklju koju treba slijediti jer ne zna što bi drugo radio i slijedio u životu. Njen moto je: “Revolutionary violence is the only way” (“Jedini način revolucije je nasilje”, op.a).
Odmah na početku filma upoznajemo sva tri glavna aktera, osim njih dvoje – njihov antipod, neprijatelj, oficir specijalne policije koji vodi useljeničke “kampove” (prije zatvore) blizu granice s Meksikom, Steven J. Lockjaw, tipično zadojeni “white supremacist” , bijela rasa-nadrasa i sličnih uvjerenja, a koja pokleknu prvom prilikom kada se napali na drugu, zabranjenu “crnu” rasu konkretno na seksipilnu Perfidiju, iako ona nije bila vjerojatno ni prva niti jedina u njegovom životu. Da stvar bude komičnija, a sve u premisi “suprotnosti se privlače” i “toliko mrzim neprijatelja da me privlači”, (a u slučaju Lockjawa i svojevrsni Stokholmski sindrom). Perfidia i Lockjaw nešto kasnije, ne baš sasvim svojevoljno, uz male ucjene, postaju i ultra tajni ljubavnici, jer Božesačuvaj da French 75 i Ghetto Pat saznaju da se ona seksa s neprijateljem, a Lockjawevi poslodavci (američka vlada s migom na Donalda Trumpa) i za film daleko važnije opet ultra tajno “white-supermacističko” društvo, vrlo satiričnog naziva, “Klub Božićnih pustolova”. Da nije opasna ekipa bolesnih umova, dubokih džepova i pozicija izvršne vlasti – bilo bi ih komično za doživjeti u filmu. Najprije su prikazani kao neka uvrnuta družina, kasnije već malo ozbiljnija ekipa, da bi na kraju pale sve karte i to ime dobilo posve drugačije, ultimativno ubojite konotacije. Lockjawu, kojeg na rubu karikaturističkog ali nikada preko, s nevjerojatnom paletom grimasa i tikova, glumi također sjajni Sean Penn – Klub Božićnih pustolova je ultimativan cilj u životu, pa kada se tijekom filma pojavi sumnja da bi Perfidijna i Ghetto Patova kćerkica Charlene mogla zapravo biti njegova – stvar ne može biti gora za njega – pokrenut će nebo i zemlju prvo da sazna je li ona uistinu njegova i ako jest: teško njoj. Iako su se Perfidia i Lockjaw tijekom afere navodno teško zatreskali jedan u drugoga (Lockjaw sigurno jest, iako ne može progutati da je volio “crnu”, dok nam je redatelj lukavo ostavio Perfidijinu istinu otvorenu – no obratite pažnju na njeno ime!).
Mala Charlene još kao beba postaje Willa, a tata Ghetto Pat Bob Ferguson kada Lockjawova potjera za grupom French 75 poprima sveopće razmjere i revolucionari tj. borci padaju jedan za drugim, a Perfidia nestaje, što je ujedno i raspad grupe French 75, a Bob bježi s malom Willom prema Denveru i u konačnici se skrase u Baktan Crossu što se inače smatra utvrdom grupe French 75.
Slijedećih 16 godina Willa i Bob žive low-key životom s drugim identitetima. Willa (izvrsna Chase Infiniti) ide u školu, brine se za napušenog oca Boba koji dane provodi u ničemu i usput se drogira (što da radi bombaš bez posla i zadatka, te ženske radi koje je vjerojatno i postao revolucionar), pa mu Willa bude poput majke, a ne on njoj otac. Willa još trenira istočnjačke borilačke vještine kod Sansei Sergia, precool lika, šarmera koji izgleda kao da mu je sve ravno i da nema druge brige u životu osim treniranja klinaca. No, kad potjera za revolucionarima, borcima koji pomažu i skrivaju meksičke ilegalne useljenike ne stigne i u Baktan Cross – u sekundi se Sansei Sergio pretvara u hladnokrvnog logističara za bježanije, uhodanog za skrivanje ilegalaca (u pozitivnom smislu dakako), no ni tada ne sasvim bez stava “smjestit ću vam”, a s guštom si priušti usput i zafrkavanje policajaca. Sansei Sergia, u jedinoj sporednoj ulozi, glumi fantastičan Benicio del Toro, što znači da je ove godine “pospremio u radnu knjižicu” dvije velike i bitne uloge kod dva Andersona (kod Wesa je glumio u ovogodišnjem njegovom odličnom filmu “Feničanska spletka”). Za Boba zna da je ex-Ghetto Pat i smatra ga herojem (za razliku od njega samoga koji se ne smatra ništa) te ne može odoljeti da dok njih dvojica bježe uslika zajednički selfie.
Kako glavni ženski lik Perfidie vodi riječ u prvoj polovici filma, tako je u drugoj centralni lik Willa koju je Chase Infiniti sa svojih 25 superiorno odglumila, klinku od 16. Iako Infiniti nema nešto bitno u svojoj biografiji, cura je apsolutno glumačko otkriće. Scene u kojima je s di Capriom i s Pennom su naprosto sjajne.
Zaključiti ću uz komentar da film vrvi odličnim, inteligentnim, zabavnim ili opakim detaljima kao punokrvni i ozbiljan akcijski film/crna komedija. Ime bezbroj “provala” a la: Bob tijekom bježanja preko korovova grada sa Sergiovim pomoćnicima, sav oduševljen konačno nekom akcijom u životu viče: “Viva la revolucion!”, te pritom pada s krova na drvo pa ravno pred policajca sa šokerom.
Zadnju trećinu filma ste na iglama: perfektne scene netipične auto potjere na pustom spaljenom krajoliku i brežuljkastoj cesti (gore-dolje), nekoliko auta daleko jedan od drugog, dovoljno blizu da jedan vidi drugog, a dovoljno daleko da ne znaš tko je u tom drugom autu, potjera, ili? Kamera i kadar se izmjenjuju kako ide cesta, dolje uz asfalt, pa gore gdje vidiš “odrezani” dio ceste daleko naprijed…
Kraj prije kraja filma je šokantan u nekoliko navrata. Sam kraj je daleko blaži, vrlo emotivan, skoro s happy endom, a koji to uopće nije.
